Iako se nekomu može učiniti dalekom budućnošću ili čak nebitnom temom u brojnim problemima opterećenoj današnjici, za Crkvu i hrvatski narod vrlo je važna malena najava s posljednjega izvanrednoga zasjedanja članova Hrvatske biskupske konferencije, održanoga početkom lipnja. U priopćenju stoji da su biskupi počeli promišljati kako proslaviti 1100. obljetnicu Hrvatskoga Kraljevstva (2025.) i 1400. obljetnicu pokrštavanja Hrvata (2041.).
Ne bi se moglo smatrati tek uzgrednom opaskom da su se biskupi prisjetili kako su visoke obljetnice tih dvaju važnih datuma hrvatske nacionalne i crkvene povijesti proslavljene 1925., odnosno velikim projektom 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata sedamdesetih i osamdesetih. Naime, te obljetnice imaju golem potencijal jer kao što se u doba galopirajućega komunizma preko njih osnažilo crkveno i narodno jedinstvo te prikupila golema duhovna snaga za ulazak u hrvatsku samostalnost i za preživljavanje krvavoga rata, duhovno gledano slično bi se moglo dogoditi i danas. Na to upućuje niz znakova vremena. Iako će neki lako odmahnuti rukom i reći da je danas posve drugo vrijeme (nema više komunističke partije, hrvatski narod živi u slobodi, Hrvatska je članica Europske unije i NATO saveza…), postoji i druga dimenzija. To je duhovna stvarnost, a ona danas obiluje podudarnostima s okolnostima iz doba komunizma.
Prvi znak koji današnje vrijeme u dobroj mjeri dijeli s razdobljem sedamdesetih i osamdesetih napadi su na Crkvu, njezine pastire i vjernike. Ako se usredotočimo samo na protekle dane, prvo se počelo prokazivati s obzirom na što utemeljene, a što neutemeljene optužbe o zlostavljanjima ili zataškavanjima zlostavljanja, a potom se počelo s prozivanjima koja su se proširila na ekonomska, pa čak i akademska područja crkvenoga djelovanja. Te trendove prate i stalna agresivna čerečenja, pa čak i iz pojedinih crkvenih krugova, miroljubivih molitelja na trgovima, ali i onih koji mirno i radosno hodaju za život. Nema kao u komunizmu (još) zatvaranja vjernika zbog katoličkih stajališta, ali ima obilatoga ismijavanja njihova djelovanja u javnosti. Kao nekoć nema (koliko je poznato) odvođenja crkvenih predstavnika na obavijesne razgovore kod službenika tajnih služba, ali neki će reći da za to nema ni potrebe kada se pojedinci dragovoljno »ispovijedaju« u televizijskim emisijama. Nekoć su se, nadalje, pokušavali silom približiti katolička teologija i marksizam, a danas neki dobrovoljno teološka promišljanja isprepliću s ideologijama genderizma ili iskrivljenoga feminizma.
Znak je vremena, kad je o hrvatskom identitetu riječ, i to što se i danas iz podzemlja provociraju incidenti, poput skidanja hrvatske zastave u kraljevskom gradu Kninu ili potenciranja razdvajanja sjevera i juga preko nogometnih tema. Baš kao što je to bio slučaj i nekoć.
Očekivalo bi se da će se uz tolike napade i relativiziranja »stado razbježati«, što iz crkava, što iz države. No iako postoje oni koji su ozbiljno poljuljani, u većine kao da se događa suprotno. Nemoguće je ne zastati nad prizorom hodočasničkih rijeka u marijanskim svetištima ili mnoštva koja su se nedavno slijevala u crkve na blagdan sv. Antuna i sv. Josipa zaštitnika Hrvatske. Velik je broj i hrabrih građana na hodovima za život koji su ove godine premrežili čitavu domovinu ili molitelja na trgovima koji ne posustaju… Duhovna je to stvarnost koja se ne može izmjeriti, ali ni previdjeti.
Zbog svega toga važno je iskoristiti povijesnu šansu da i ovomu naraštaju slavlje velikih hrvatskih crkvenih i narodnih obljetnica postane duhovna priprava za vremena koja dolaze. Malo toga s obzirom na trendove u domovini i svijetu upućuje na sjajnu budućnost, ali ništa ne priječi da prema toj budućnosti hode duhovno snažniji ljudi.
