U ovoj rubrici ne pišemo nekrologe, ali nema razloga čekati kako bi se napisala riječ o poznatom i učenom članu Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM Baziliju Pandžiću, koji je dao velik prinos razvoju hrvatske povijesne publicistike i historiografije, a umro je 16. travnja ove, 2019. godine na Humcu u Hercegovini.
Rođen je u Drinovcima, općina Grude, 30. siječnja 1918., kršten imenom Stjepan. U rodnom mjestu završio je 1929. pučku školu, a klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu godine 1938. U franjevački novicijat ušao je 1935., primivši ime Bazilije. Filozofsko-teološki studij započeo je u Mostaru, koji je kao svećenik, nakon što mu njemački konzulat nije želio izdati vizu za studij povijesti u Freiburgu, nastavio 1942. u Rimu na sveučilištu »Antonianum«, gdje je na povijesnom odjelu doktorirao 1945. Osim toga, veoma se zauzimao za spašavanje i reguliranje statusa Hrvata izbjeglih u Italiju nakon sloma NDH. Nakon toga je na Rimskom državnom sveučilištu »Sapienza« upisao književnost i islamistiku (arapski, perzijski i turski), završivši i taj studij 1951. doktoratom. Usporedo, na Vatikanskoj školi za arhivistiku, paleografiju i diplomatiku stekao je 1947. naslov paleografa i arhivara.
Njegova želja da pođe u Carigrad istraživati povijesne izvore za povijest Bosne i Hercegovine nije se ispunila, nego mu 1947. u Rimu biva povjerena služba generalnoga arhivara Franjevačkoga reda, te je ondje ostao do 1985. Godine 1958. bio je izabran za dopredsjednika Međunarodnoga udruženja crkvenih arhivista pa je često sudjelovao na međunarodnim kongresima arhivara. Suosnivač je Hrvatskoga povijesnoga instituta u Rimu 1962., koji djeluje kao »kulturna ustanova slobodnih hrvatskih povjesničara, koji su svjesni, da u ovim danima, posebno teškim za sve duhovne vrednote hrvatskog naroda, imaju svoju naročitu ulogu«, o čijim smo članovima pisali. Jedan je od utemeljitelja naklade ZIRAL u izbjeglištvu, kojoj je bio rizničar dok je ZIRAL imao sjedište u inozemstvu.
Pisao je na latinskom, hrvatskom, talijanskom, engleskom, francuskom, njemačkom i španjolskom jeziku. Surađivao je u stručnim arhivskim časopisima »Archivum Franciscanum Historicum«, »Studi Francescani«, »Antonianum«, »Radovima Hrvatskog povijesnog instituta u Rimu«, »Studia croatica«, »Hrvatskom katoličkom glasniku« i »Hrvatskom kalendaru«. U domovini je surađivao u »Dobrom Pastiru«, »Nova et Vetera«, »Bosna Franciscana«, »Kršnom zavičaju«, »Vrutku« i »Našim ognjištima«.
Na njegov historiografski rad mnogo je utjecao, posebice na početku, znameniti povjesničar fra Dominik Mandić, na čiji je poticaj uzeo pisati disertaciju »De dioecesi tribuniensi et mercanensi – O Trebinjsko-mrkanskoj dijecezi«, zapravo povijest Trebinjske biskupije, koju je objavio u Rimu 1959. Zajedno s fra Dionizijem Lasićem priredio je Mandićevu knjigu »Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti« 1963., a godine 1994. objavio je u Chicagu opširan »Životopis fra Dominika Mandića« u ZIRAL-ovu izdanju »Sabrana djela dr. o. Dominika Mandića«. Novo, dopunjeno izdanje Mandićevih »Acta Franciscana Hercegovinae, 1206-1699. sv. I.« priredio je 2009.
Od godine 1995. živio je u samostanu hercegovačkih franjevaca u Zagrebu, gdje je objavio nekoliko monografija: »Hercegovački franjevci. Sedam stoljeća s narodom« 2001., »Svjetlo na krovu Afrike. Mučenici fra Liberat Weiss i njegova subraća (3. ožujka 1716.)« 2003., »Acta Franciscana Hercegovinae«, sv. II (1700-1849) i sv. III (1850-1892) 2003., »Maksimirska razmišljanja« 2004., »Kraljevi i gradovi. Crtice iz hrvatske povijesti« 2008., »Tragovi jednog života. Bazilije Pandžić« 2009. i »Ususret Bogu« 2011. Od djela na njemačkom spomenimo »Bosna Argentina. Studien zur Geschichte des Franziskanerordens in Bosnien und der Herzegowina – Bosna Srebrena. Studije iz povijesti franjevačkoga reda u Bosni i Hercegovini« 1995. Kao vanjski suradnik Kongregacije za proglašenje svetaca objavio je tri »pozicije«: prvu 1961. o bl. Nikoli Taveliću, na temelju koje je 1970. proglašen svetim; druga, 1970., iznosi životopis bl. Beatrice de Silva, španjolskoga podrijetla, također kanonizirane, a treća je o Liberatu Weissu, članu austrijske franjevačke provincije, i drugovima (1983.), misionarima u Etiopiji, na temelju koje su proglašeni blaženima.
Sabrana djela »Stephani Basilii Pandžić O.F.M., Opera omnia typis edita« objavljena su mu u elektroničkom obliku 2010. Uz 100. rođendan Hrvatska pošta u Mostaru izdala je marku s njegovim likom, a 2018. izišao je zbornik u čast njegova 100. rođendana »Opera Dei revelare honorificum est«, sa zaključkom: »Njegov rad karakterizira temeljit uvid u arhivsku građu, a istraživačkom metodom slijedi najbolje uzore tradicionalne crkvene, europske i hrvatske historiografije i njezine metode vjerske, socijalne, kulturne i političke povijesti.« (A. Nikić).
Nedvojbeno, bio je jedan od najučenijih hrvatskih povjesničara 20. stoljeća.
