Rođen je 15. rujna 1945. godine u Selnici, župa Marija Bistrica, u brojnoj obitelji, od roditelja Janka i Agate rođene Salar. Nakon završene osnovne škole, koju je pohađao u Selnici i Bedekovčini, sjemenišnu gimnaziju upisao je na zagrebačkoj Šalati. Po završetku drugoga razreda stupio je u Družbu Isusovu. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu.
Za svećenika je zaređen 24. lipnja 1973. godine, a nakon ređenja studij je nastavio u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregorijana, gdje je 1975. postigao bakalaureat iz moralne teologije, a 1984. godine na istome je sveučilištu i doktorirao. Od 1977. do 1979. bio je članom uredništva Hrvatskoga programa Radio Vatikana.
Nakon završenoga studija vratio se u Zagreb i preuzeo službu profesora moralne teologije na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove. Od 1990. do 1994. predavao je predmet bioetika na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu. Bio je profesor kršćanske etike na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu.
U znanstvenom radu osobito se istaknuo na području bioetike pa je na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove osnovao i Centar za bioetiku, a istraživanja je vršio i usavršavao se u svojoj specijalizaciji na »Joseph and Rose Kennedy Institute of Ethics« u Washingtonu, na »Linacre Centre for Health Care Ethics« u Londonu te na »Instituto Borja de Bioetica« u Barceloni.
Od 1990. do 1993. bio je član Vijeća Hrvatske biskupska konferencije za nauk vjere. Od 1991. bio je duhovni asistent Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva, a od 1996. duhovni savjetnik Europske udruge katoličkih liječnika (Ecclesiastical Assistant – FEAMC European Federation of Catholic Medical Associations).
Od 1994. do 2000. godine bio je rektor Kolegija Družbe Isusove na Jordanovcu. Objavio je više znanstvenih članaka u stručnim časopisima, a autor je i više knjiga s područja moralne teologije.
Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je pomoćnim biskupom zagrebačkim 2. veljače 2005. godine, a za biskupa je zaređen u zagrebačkoj katedrali na blagdan sv. Josipa, 19. ožujka 2005. godine.
Apostolska nuncijatura u Hrvatskoj objavila je 13. svibnja 2017. godine priopćenje u kojem stoji da je Sveti Otac Franjo prihvatio njegovo odreknuće na službi pomoćnog biskupa zbog zdravstvenih razloga.
Svjedočanstvo o povijesti svoga svećeničkoga poziva mons. Pozaić započeo je sa Selnicom i bistričkom župom, o čemu je govorio za Glas Koncila uoči svojega biskupskoga ređenja 2007.
U obitelji je primio tradicionalni katolički odgoj. No ni to nije bilo lako. Selo Selnica nema kapelice, a do svetišta u Mariji Bistrici ima i do dva sata hoda. I danas je, ako netko nema automobil, najjednostavnije pješke otići do Zlatar-Bistrice, pa autobusom u Mariju Bistricu. Do sedmog razreda mons. Pozaić je u osnovnu školu išao u Selnicu – iako je i ta škola udaljena četiri kilometra, na drugoj strani sela, blizu ceste koja spaja dvije Stubice s Marijom Bistricom. Osmi je razred, jer je osmogodišnja škola u Selnici bila dokinuta, išao u Bedekovčinu. I to svjedoči kako Pozaićima Marija Bistrica nije baš bila »na ruku«. Ipak, na nedjeljnu se misu išlo redovito. Član obitelji koji bi se vratio s mise donio bi ukućanima »svete maše del« – dioništvo u euharistiji, rekli bismo suvremenim teološkim rječnikom. Vrijeme u kojemu se začelo svećeničko zvanje novoga pomoćnog zagrebačkog biskupa nije baš bilo tome sklono i zbog političkih prilika. Naime, u mjestu je, pa i u bližoj rodbini, bilo partizana. Tako je njegov otac, kad se pročulo da sin kani u sjemenište, bio izložen pritiscima. Sjeća se mons. Pozaić kako je kao dijete slušao priče o mladoj misi danas pokojnog franjevca o. Filipa Gajskoga u ljeti 1946. godine. Trebali su na slavlju svirati mužikaši iz Selnice, ali su čuli kako »borci« pripremaju napad. I odustali. Na kraju su svirali »dečki iz Zlatara«. Oni se nisu nikoga bojali, sjeća se mons. Pozaić. Moglo je, kaže, tu biti i krvi. No Bog se pobrinuo da do najgoreg ne dođe. Poslao je tako jaku kišu da je »akcija« propala.
Presudan je u tim godinama rađanja svećeničkog zvanja, svjedoči mons. Pozaić, bio susret s dva svećenika. Na neki je način u tim susretima utjelovljena jedinstvenost Marije Bistrice, župe koja udomljuje nacionalno marijansko svetište. S iznimnim poštovanjem i zahvalnošću govori mons. Pozaić o mons. Branku Ivanjku, danas još uvijek aktivnom svećeniku i župniku u Pregradi. Dječaku se duboko u sjećanje urezalo to što mladome svećeniku nije bilo teško pohađati vjernike u udaljenoj Selnici, gaziti snijeg »cijelac« kako bi došao i do najzabačenije kuće. Sjeća se kako je za župljane »velečasni« bio naprosto Branko. Kasnije je s takvom praksom nastavio mons. Lovro Cindori, koji je od 1963. do 1968. službovao u Bistrici kao kapelan, a kasnije, od 1972. do 2004., kao župnik i upravitelj svetišta. Sjeća se mons. Cindori tih trenutaka. Kako još u njegovo vrijeme mnogi Selničani nisu primali svećenika na blagoslov obitelji. I kako se preko djece pokušavao probiti do srdaca roditelja. Najprije s prvopričesnicima, a potom i s krizmanicima. Kako su ga mnogi prvi put pozivali u kuću kad su ga vidjeli na čelu dječje kolone. »Dođite k nama, pa i mi smo vaši…« Danas svi primaju svećenika.
Drugi presudan susret dogodio se dok je jednom prigodom mons. Pozaić ministrirao u bistričkome svetištu. Običaj je, a i potreba, da se u Mariju Bistricu za velikih hodočašća pozovu redovnici kako bi se udovoljilo pastoralnim potrebama velikoga broja vjernika. Tako je jednom došao isusovac pokojni o. Antun Fostač. Taj je susret, svjedoči novi zagrebački pomoćni biskup, bio presudan za njegovu odluku da postane isusovac.
Povijest je učiteljica života. Za one koji su još kadri nešto čuti i naučiti. Živimo u vremenu kad se ističe besmisao: znanost bez vrednota. Iz toga nužno slijedi daljnji korak: društvo bez vrednota. A to pak znači društvo bez smisla, bez humanizma, bez budućnosti. U takvom nihilističkom i anarholiberalističkom nazoru, čovjek nema budućnosti. Budućnost pripada »napretku«? Što je to napredak? A što je nazadak? A što je razvoj? Što je e-volucija, a što in-volucija? Bliska povijest raznih »izama« rječito o tome svjedoči. Čovjek ili jest ili nije čovjek na svim razinama svojega postojanja: od začeća do naravne smrti. Kada čovjek postane predmet eksperimentiranja, sredstvo za postignuće nekih ciljeva, makar ti sami u sebi i bili dobri, kada čovjek postane stvar među stvarima, bilo na razini embrija bilo kasnije, nastupa sumrak civilizacije. Čovjek zavređuje pozornost i ljubav na svim svojim razinama postojanja, u svim svojim dimenzijama, u cjelini, nipošto kao torzo. Čovjek kao tjelesno-duševno-duhovno biće, kao homo sapiens – mudro biće, kao imago Dei – slika Božja, određen za vječnost, koju mora osvojiti u vremenu – to je čovjek za koga je Krist došao, živio, umro i uskrsnuo i posvetio ga. Tako integralno gledani čovjek – to je čovjek. Sve je drugo ideologija, pragmatizam – trenutačno isticanje nekih vidika čovjekova bića, u znaku nekih interesa čovjeka nedostojnih. Drogiranje humanizma! A to znači: kada jedan vidik zasjeni cijeli horizont! A na tom se horizontu nerijetko izgubi – čovjek. Zalog je istine prošlosti i budućnosti isticati istinu o čovjeku u svoj njegovoj veličini i slabosti. Samo tada ima budućnost i čovjek i čovjekov svijet. nakon imenovanja pomoćnim biskupom zagrebačkim)
