Ružica Bešlić Grbešić aktivna je pastoralna suradnica i župna knjižničarka mlade župe Blažene Djevice Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici u istočnom dijelu Zagreba, gdje se spajaju gradske četvrti Sesvete i Dubrava, a redovita je hodočasnica i Majci Božjoj Bistričkoj. Supruga je i majka jednoga djeteta.
Rođena je 6. ožujka 1976. godine u Zagrebu, a sakramente je primila u sesvetskoj župi koja je tada pokrivala područje Sopnice. Majka joj je Marija, djevojački Bašek iz Podbresta, iz općine Orehovica u Međimurskoj županiji, a otac, sada pokojni, Filip Bešlić iz Tribistova u općini Posušje u Bosni i Hercegovini. Njih su se dvoje upoznali u Njemačkoj. Marija je radila u domu za starije i nemoćne, a Filip kao vozač. U Hrvatsku su se, u Sesvetsku Sopnicu, vratili 1966. godine i izgradili kuću 1967. godine. U braku su dobili dvoje djece, 1971. godine rođenoga Mladena, pa pet godina poslije Ružicu. Ona je svojega supruga Vlatka Grbešića upoznala u Zagrebu 1997. godine, vjenčali su se godinu dana poslije. Iste godine, 1998., rodila im se i kći Maja koja je danas studentica, a bavi se digitalnim dizajnom, umjetničkom fotografijom i upravo planira samostalnu izložbu.
Pripovijeda kako su ona i njezin brat Mladen bili blagoslovljeni dobrim i skrbnim roditeljima. »Naša je mama iznimno organizirana i pedantna žena, mudra, prepuna ljubavi i odana. U potpunosti je bila posvećena nama djeci i suprugu s kojim se jako dobro slagala. Njih su se dvoje posebno veselili svojim unukama. Mama im je rado kuhala, kao što to i danas čini i provodi zajedničko vrijeme s njima«, sjeća se Ružica.
»Vjera je u našoj obitelji uvijek bila važna. Našim je roditeljima bilo bitno djecu podići u vjernosti i odanosti Bogu i izgrađivati naše karaktere uz optimizam, ustrajnost, odgovornost, urednost, poštovanje drugih, umjerenost, marljivost, poslušnost, jednostavnost, domoljublje. U kući je uvijek bilo veselo. Osobita se pozornost posvećivala njegovanju odnosa s rodbinom, provođenju zajedničkoga vremena i pomoći drugima. Zajednička druženja uvijek su započinjala molitvom prije jela. Za siromahe i bolesne u našoj je kući uvijek bilo mjesta pa smo odgojeni tako da smo, gledajući roditelje kako daruju, i mi bili sretni da možemo nastaviti darivati svoje vrijeme, zajednički prostor, ostala materijalna dobra ili pružiti pomoć. To se kod nas smatralo dužnošću. To je sve ono što nam je pokojni otac Filip ostavio u ostavštinu nakon što je tragično preminuo i što smo osobito osvijestili nakon njegove smrti. Naš nas je otac napustio nakon prometne nesreće. Bio je radišan i hrabar čovjek, uvijek oslonac svojoj obitelji, požrtvovan i dobar. Imao je zrnca mudrosti. Na bolničkoj postelji u svojim zadnjim danima savjetovao me je i hrabrio za dalje. Posebnu i bezuvjetnu ljubav primila sam od svojega otca, koja mi je zalog za budućnost.«
»Pohađala sam Osnovnu školu Luka u Sesvetama i Gimnaziju Sesvete. Bila sam članica prvoga naraštaja te srednje škole. Maturirala sam s radom ‘Povijest franjevaca Bosne Srebrene’. Kažu da sam oduvijek bila druželjubiva, vesela, ali mirna i staložena. Mislim da sam znala procijeniti situaciju i donijeti prave odluke ako bih se našla u društvu iz kojega bi proizišli dječji ili mladenački nestašluci. Njegovala sam istinska prijateljstva. Nakon što sam maturirala s odličnim uspjehom upisala sam studij kroatologije i sociologije na današnjem Fakultetu hrvatskih studija, a potom i studij bibliotekarstva na Filozofskom fakultetu koji sam uspješno završila. Nevjerojatna je (ne)slučajnost u kontekstu današnjih okolnosti da sam na Fakultetu hrvatskih studija diplomirala s temom ‘Zagrebačka katedrala i nadbiskupski dvor od potresa 1880. do danas’. Nakon završetka studija radila sam u Osnovnoj školi Brestje i u Strojarsko-tehničkoj školi Frana Bošnjakovića u Zagrebu kao profesorica hrvatskoga jezika. Na Fakultetu hrvatskih studija radim više od dva desetljeća kao predstojnica knjižnice. Upisala sam i poslijediplomski doktorski studij povijesti. Kao profesionalna knjižničarka trudim se biti stručna, srdačna i dobronamjerna prema svim korisnicima. Posebno su mi na srcu studenti, s kojima baš volim raditi.«
»Vezana sam uz franjevačku duhovnost, s obzirom na to da živim i djelujem u franjevačkoj župi Blažene Djevice Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici. Volim sakralnu umjetnost. U našoj je župi u uređenoj samostanskoj zgradi zbirka slika, skulptura i grafika istaknutih hrvatskih slikara i kipara koji drže visoko mjesto u suvremenoj umjetnosti. Samostan ima i vlastitu knjižnicu u kojoj su zastupljena djela iz povijesti, filozofije i teologije te niz domaćih i stranih časopisa i listova iz novijega vremena. U tome sam se prostoru i sadržaju na osobit način pronašla u svojoj župi. Samostansku sam knjižnicu počela uređivati prije dvije godine. Taj me posao doista veseli. No zbog situacije s pandemijom, sva građa još nije katalogizirana. Bit će. Voljela bih da napravimo i mrežnu stranicu knjižnice, a plan je i da se knjižnica upiše u upisnik svih knjižnica Republike Hrvatske s obzirom na njezinu iznimnu vrijednost. Povezana sam i rado surađujem s našim franjevcima fra Zdravkom Dadićem i fra Stipom Karajicom, a rado se i po dobrome sjećam odnedavno pokojnoga fra Bože Lujića.«
»Suprug Vlatko, koji je i hrvatski branitelj, čovjek je duboke vjere, toploga srca i iznimno darežljiv. Zato sam ga izabrala za životnoga suputnika. Iako smo naizgled karakterno različiti, njegujemo duboku emotivnu i duhovnu povezanost. Suprug i kći Maja u svemu su mi najveća potpora. Vlatko voli čitati duhovnu literaturu i redovito odlaziti na zavjetna hodočašća. Živi po principu ‘moli i radi’, stalno naglašava važnost i ulogu obitelji, prijateljstva i ostalih ljudskih vrlina, podupiranje i obranu vrijednosti te poučava našu Maju i mene da uvijek pokazujemo razumijevanje i budemo osjetljive za druge. Tada je iznimno ponosan na nas. A mi smo zajedno ponosni na našu Maju, posebno na empatiju koja ju krasi prema drugima. Dali smo joj odgojem u zalog živu vjeru i nadamo se, kao roditelji, da će uvijek ostati vjerna Bogu.
Nama je prirodno darivati se drugima, darivati se Crkvi. Vjera je naš život i određuje svaki naš korak, susret, stremljenje. Posebno me potiče želja za mudrošću jer je mudrost dar Duha Svetoga. Po njoj nastojim i živjeti jer je ona bogatstvo s kojim osoba radi otklon od svojih nesavršenosti i ide dalje.«
