Prema odlomku iz Prve knjige o Samuelu, mladi je Samuel spavao u svetištu u mjestu Šilu. Sve se događa noću jer »svijećnjak Božji još ne bijaše ugašen«, a morao je gorjeti kroz cijelu noć. »Tada Gospodin zovnu Samuela«, i to upravo s mjesta koje je Bog, već kad je Mojsiju zapovjedio gradnju svetišta, odredio kao mjesto s kojega će davati »sve zapovijedi namijenjene Izraelcima«.
Sveti pisac donosi vrlo dinamičan opis prvoga Samuelova iskustva s Bogom. Bog ga dva puta poziva po imenu i dva puta Samuel misli da ga zove Eli, svećenik pod čijim je nadzorom Samuel rastao. Samuel ne razumije o čemu je riječ jer još »nije poznavao Gospodina«, ne stoga što ne bi u njega vjerovao, budući da ga je u svetištu štovao, nego stoga što mu Bog još nikada nije objavio svoju riječ. Tek treći put Eli shvaća da je Bog taj koji zove Samuela te ga upućuje da se vrati na svoj ležaj i da, ako ga Bog pozove, kaže: »Govori, sluga tvoj sluša.« Eli, zapravo, poučava dječaka Samuela osnovnomu stavu u susretu s Bogom – slušanju. I, doista, kada Gospodin i četvrti put pozove dječaka, ovaj mu odgovara kako ga je Eli uputio, izričući tako svoju spremnost da sluša, ali i svoju podložnost Bogu, nazivajući se slugom. Liturgija preskače osam redaka koji govore o sadržaju Božje riječi upućene Samuelu, koja se ponajprije odnosila na kaznu koja će stići Elijevu obitelj. Tekst završava sažetkom, čiji se prvi redak nalazi i u liturgijskom čitanju: Samuel ima Boga uza se, kao što su ga imali i praotci Izraela. Gospodin ne dopušta da njegova riječ »padne na zemlju«, to jest izvršava sve ono što kaže Samuelu u brojnim objavama.
Ivanovo evanđelje predstavlja Ivana Krstitelja kao svjedoka koji potvrđuje da je Isus Krist Sin Božji.
Sada to općenito svjedočanstvo postaje konkretnije: Ivan »ugleda« Isusa. Grčka riječ »emblepo« ne znači samo ugledati, nego označava izravno, uporno gledanje, gledanje s velikom pozornošću. Ivan se dakle zagleda u Isusa te ga pred dvojicom svojih učenika naziva »Jaganjcem Božjim«. To je onaj žrtveni »Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta«. Isus, prema ovom evanđelju, nije »poput« jaganjca koji se žrtvuje u Hramu. On je pravi Jaganjac, koji podsjeća kako na hramsku žrtvu za grijehe tako i na riječi Izaijine o sluzi patniku, kojega »k’o jagnje na klanje odvedoše«. Tako su već s početka Evanđelja čitatelji upućeni na razmišljanje o Isusovoj muci i smrti za »grijehe svijeta«. Stoga Ivanove riječi postižu neodgodivu reakciju kod njegovih učenika. Oni odsad kreću za Isusom i njega zovu svojim učiteljem. Pitaju ga gdje stanuje, želeći ostati duže uz njega. U židovstvu biti nečiji učenik ne znači samo dolaziti u školu i preuzimati znanje od nekoga, nego znači i upoznati osobu učitelja i slijediti, ne samo njegov nauk, nego i njegov način života. Isusov je odgovor u skladu s time. On ih prihvaća kao učenike te ih poziva: »Dođite i vidite!« Bila je »deseta ura«, što označava oko četiri poslijepodne, pa su učenici ostali kod Isusa čitavu noć i cijeli sljedeći dan. Vjerojatno se stoga radilo o suboti, za vrijeme koje nisu smjeli poduzimati dužega putovanja. Jedan od dvojice učenika koji je »pošao za Isusom« bio je Andrija, brat Šimuna Petra. Ovo »poći za Isusom« postaje obilježje kršćanskoga nasljedovanja. I to je jedna od značajka učeništva. Andrija govori svomu bratu, i to »najprije«, prije nego što je učinio išta drugo, da su »našli« Mesiju, onoga kojega su Židovi kroz čitavu svoju povijest iščekivali. Tako i Andrija, poput Ivana Krstitelja, postaje svjedok za Isusa. Isus Šimunu, nakon što se u njega zagledao (grč. emblepo), već od početka najavljuje, proriče, da će njegovo ime biti Kefa, što na aramejskom znači Stijena (grč. petros). Taj odlomak predstavlja kršćanski poziv kao svjedočenje, nasljedovanje i prebivanje u učiteljevoj blizini.
U Prvoj poslanici Korinćanima Pavao govori, među ostalim, o problemu bludnosti. Grčki izraz (porneia) označava nedopuštene spolne odnose, pa se Pavao vjerojatno suprotstavlja nekoj vrsti gnostičkoga dualizma, koji je, zbog svoga vjerovanja u odvojenost tjelesnoga od duhovnoga, držao da su dopuštena svakovrsna zadovoljenja tjelesnih požuda. Korint je, usto, bio poznat u antičkom svijetu i po hramskoj prostituciji u Afroditinu hramu, a kao lučki grad bio je podložan udovoljenjima užitcima. To je bila velika napast i za korintsku kršćansku zajednicu. Stoga se kršćanin ne smije prepustiti bludnosti, nego se mora u potpunosti predati Gospodinu. I dok su trbuh i jelo propadljivi, tijelo čovjekovo, a to znači čovjek u cjelini, bit će uskrišeno, poput Krista. Zbog toga bludnost šteti čovjekovu spasenju. Od takve bludnosti valja »bježati« jer se tu ne radi samo o nečem tjelesnom, nego o duhu koji se protivi Kristu. Budući da čovjek ne posjeduje tijelo, nego jest tijelo, on može biti ud Kristova tijela svim svojim bićem ili svim svojim bićem vezan uz bludnost. Nema srednjega puta. Zato će Pavao ustrajno opominjati protiv toga i ostale kršćanske zajednice. Kršćani moraju biti svjesni da ih je Bog otkupio u Kristu Isusu i od njih stvorio svoje prebivalište – Hram. Poslanje je vjernika da u tom Hramu proslave Boga. U grčkom kao da se osjeća hitnost ovoga poziva: »Dajte, proslavite Boga u tijelu svojem!«
