Za mlađe gledatelje sat prešućivane i desetljećima iskrivljivane povijesti idealizma kojim se željelo i borilo za hrvatsku samostalnost; za starije reska pljuska savjesti i svijesti o tome što su (ne)učinili; a za sve ljubitelje teatra jedinstvena i dojmljiva životna drama o suvremenima Odiseju i Penelopi, o ljubavi snažnijoj i trajnijoj od (ne)vremena, ljubavi u kojoj dvoje ne »zure« jedno drugomu u oči, nego zajednički u zanosu gledaju u istom smjeru…
Sve to stalo je u jednosatnu jednočinku o hrvatskom domoljubu Zvonku Bušiću, idealistu za kojega će i danas mnogi – zahvaljujući »komunističkom naslijeđu« – tek kratko »odrezati« da je to »onaj terorist«, a sve zbog 32 godine provedene u zatvoru nakon otmice zrakoplova 1976. godine i pogibije američkoga policajca prilikom (nestručne) deaktivacije improvizirane bombe… Upravo na te događaje, kao i suđenje Zvonku Bušiću, predstava – nastala po istoimenoj knjizi novinara Tihomira Dujmovića (predstavljenoj večer ranije u dvorani »Vijenac« na Kaptolu) – baca novo svjetlo, »novo« makar za dirigirane medije, nekoć jugoslavenske, ali uvelike i današnje hrvatske, pokazujući da je doista bila riječ o čovjeku koji je »s najvećih dubina gledao Hrvatsku«, došavši kroz dugogodišnju patnju do vrhunaca duha koje malo tko dosiže. Nažalost ni to nije bilo dovoljno da, nakon tek koju godinu na slobodi, sam sebi ne presudi, razočaran dvoličnošću i onim u što mu žuđena Hrvatska pred očima izrasta…
Uz uporabu autentičnih zvučnih i vizualnih zapisa, uključujući glas samoga Bušića, dramskoj dimenziji predstave dodana je i ona dokumentaristička temeljena na činjenicama, što je svejednako pojačalo ukupni umjetnički dojam. »Podcrtan« snažnom porukom koju izriče lik Bušićeve supruge Julienne (na kazališno doživljajnoj razini »glavniji« i od glavnoga lika), opominjući posebice mlade naraštaje: »Osvijestite svoje ideale i borite se za njih! Nije istina da se ništa ne može!« (vž)
