Ovih dana atrakcija Zagreba je skijalište i sanjkalište niz Bakačevu ulicu do Trga bana Jelačića. I kad se mislilo da je to originalna ideja sadašnje gradske vlasti, »Jutarnji list« je objavio da je tu ideju kao ironiju ranije predložio Vedran Ivanković, docent na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, koji je predložio tada sanjkalište (mini skijalište) u Bakačevoj i za prezentaciju napravio 3D simulaciju koja je objavljena uz članak. Njegova je simulacija izgledala zabavno. Kako piše Korana Sutlić, zamislio je topove, koji rade umjetni snijeg, što se na vizualizaciji i vidi.
»Nije problem što je proveden taj prijedlog, međutim, to je očito bila moja ideja. Doduše u njoj je bilo nešto ironije na temu gradskih intervencija«, kaže Vedran Ivanković. Njegova je ideja bila da bi za klizalište u centru umjesto na Trgu kralja Tomislava bilo bolje zatvoriti Teslinu ulicu, odnosno napraviti klizalište oko bloka kroz Teslinu do Gajeve i Preradovićeve ulice i kroz Berislavićevu ulicu. Tako je prešutno provedena ranije zamišljena ideja Vedrana Ivankovića.
Zato, treba reći istinu da svega što se snježnih atrakcija u Zagrebu tiče ne bi bilo bez obitelji Kostelić, a i Sljeme bi bilo samo izletničko. Kako piše Dražen Brajdić, iz radionice Ante Kostelića osim skijaških prvaka izlaze i zanimljiva knjiška djela. U nakladi njegove izdavačke kuće »Stih« upravo je izišla monografija Svjetskoga skijaškoga kupa u povodu 50. obljetnice toga natjecanja, kojemu je bila u Zagrebu priređena i međunarodna proslava. Autor tekstova i izvršni urednik je Kostelićev partner u tom poslu Marijan Boršić, a urednik izdanja je Kostelić, koji u proslovu među ostalim piše: »Alpsko skijanje je veliki sport. Nadmetanja se, najčešće, zbivaju na temperaturama dobrano ispod ništice, u vrletima Europe, Južne Amerike i Azije. A ona su čista poput djevičanski bijeloga snijega jer odlučuju isključivo vještina i spremnost natjecatelja, o kojima, kao jedino mjerilo, svjedoči sat…
Opasna su jer se, pri brzinama nerijetko većima od stotinu kilometara na sat, skijaš ne može osloniti na zaštitu karoserije i zračnoga jastuka svoga vozila, nego isključivo na vlastitu pribranost i vještinu. Jer, vozilo koje vrtoglavo juri ili izvodi kadikad gotovo nemoguće zavoje je on sam, sa svojim tijelom i umom.« Autori knjige »Pedeset godina FIS ski Svjetskoga kupa« u riječi i slici prikazali su polustoljetnu sagu nadmetanja pokrenutog 5. siječnja 1967. u njemačkom skijalištu Berchtesgadenu. Toga zimskoga predvečerja ondje su se prvi put u povijesti okupili svi najbolji svjetski alpski skijaši da bi se ogledali u prvoj utrci netom ustanovljenoga natjecanja. I da se ne bi umanjilo zagrebačko skijanje, treba spomenuti da se čak 18 ukupnih pobjednika Svjetskoga kupa pojavilo i spustilo stazom Bakačevom do Manduševca. Ipak Zagreb nije jedini koji ima skijalište u samom gradu jer to ima i Berlin i još neki gradovi u Švicarskoj i Austriji.
U crkvi svetoga Blaža u Zagrebu izložene su jaslice »Hrvatski Božić« 1915. – 1916. godine koje je izradio hrvatski kipar Vojta Braniš. Osmislio ih je i izradio nedugo nakon diplomiranja na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Roberta Frangeša Mihanovića. U prospektu o jaslicama piše da je izrada jaslica za mladoga kipara bila velik izazov i on mu je pristupio krajnje studiozno, oslanjajući se pritom ne samo na likovnu analizu jaslica u raznim europskim crkvama, nego i na sjećanje i dojmove koje je nosio iz djetinjstva i rane mladosti kada je s obitelji živio na gospodarstvu u Božjakovini. Kako je sam tada rekao: »Promatrao sam hrvatske seljake – kumeke, kumice i njihovu djecu kako prilaze crkvi, k oltarima i kako doživljavaju Božić, dodajući tom slavlju svoje lijepe narodne običaje i njihovu lijepu i šaroliku narodnu nošnju.«
Za izradu jaslica dodijeljena mu je ploha od 3,5 kvadratnih metara, na koju je nakon pozorno izvedene skice, za koje je neke figurice prvo izradio u glini, a potom i u drvu, smjestio kompoziciju od 150 polikromnih voštanih figurica, kako ljudskih tako i životinjskih. Kako u prospektu navodi Vesna Mažuran Subotić, sam ih je opisao kao hrvatske seljake koji hrle u Betlehem, među kojima se vide tamburaši, žene, djeca, kola s volovima i darovima, mljekari, sveta Tri kralja, jaslice, ovce i još puno toga. U povorkama koje se slijevaju s lijeve i desne strane prema središnje postavljenoj drvenoj štalici u kojoj je sveta Obitelj, uz seljake odjevene u svečanu šestinsku narodnu nošnju, razaznaju se i prepoznaju i predstavnici građanstva u odijelima i kaputima – pelerinama, časne sestre… Osim u likovnom, jaslice ‘Hrvatski Božić’ bile su vrlo komplicirana zadaća i u tehničkom smislu jer su izrađene od polikromnoga prepariranoga voska, a jedna od poteškoća bila je kako u ratno doba dobiti vosak. Tadašnji je svetoblaški župnik Branišu dao okapine od voštanih svijeća iz kapele sv. Roka i ostatke svijeća, a umjetnik ih je prema recepturi hrvatskoga slikara prof. Bele Čikoša Sesije rastopio i dobio masu od koje je izrađivao figurice, a potom ih bojio.
Premda je život nadasve zanimljiv, rijetko se to može vidjeti na HRT-u, kojemu i ne treba programsko vijeće – kako piše Denis Derk. On navodi da je HTV u novogodišnjoj noći zakoračio još dublje u bezdan: »Znamo da je trenutno ta javna institucija obezglavljena, da ima privremeno vodstvo, ali da su njene stručne unutarnje kočnice i kriteriji pali toliko nisko, to ipak nitko nije mogao ni sanjati do gledanja HRT-ovog novogodišnjeg programa koji je u zamisli i izvedbi bio neviđeno veličanje trasha. Mislim da će budući studenti na hrvatskim medijskim visokim učilištima proučavati aktualnog silvestarskog Frankensteina kao primjer kako emisija javne televizije nikako ne bi smjela izgledati. Naravno, nisu krivi izvođači, mahom glazbenici koji su ugurani u trosatni program na HRT-ovom Prvom programu, kriva je bezidejna urednička kasta sa svim svojim političkim podržavateljima, koja nemilice troši novac svojih zlosretnih pretplatnika od kojih svima baš najveći ideal u životu nisu one cjelonoćne emisije na komercijalnim televizijama u kojima gledamo kako se narod zabavlja po nekim čudnim dvoranama plešući na novokomponiranu kuruzu.
Već duže vrijeme u gotovo svim emisijama hrvatske javne televizije osjeća se drastičan pad standarda, gubitak uravnoteženosti i mjere, potreba političko-novinarske pješadije da gledateljima nametne samo jedan pogled na svijet i događaje, agresivna propaganda ideoloških ridikula, promocija svakovrsne jeftinoće i umjetničke nekvalitete. Od toga imune nisu ostale čak ni emisije kao što su to popularna i ležerna ‘Dobro jutro, Hrvatska’, a o informativnim emisijama da se i ne priča. Očito netko ima za cilj potpuno uništiti urbanu i građansku jezgru HRT-a koja baštini nasljeđe nekada najbolje televizije s ovih prostora. Malo po malo uništavaju se čak i oni programi koji su iznjedreni relativno nedavno kako bi promovirali kulturu, šport, civilno društvo u njegovom totalitetu. Iz dan u dan i na HRT-u se prikazuje sve više reklama, ali i onih reklama najniže kvalitete koje su do sada bile rezervirane za komercijalne televizije u sitnim noćnim satima.«
U emisiji »Pola ure kulture« na HTV-u gost je bio kipar Kuzma Kovačić te je govorio po čemu pamti 2016.: »Kao i mnogi, 2016. pamtim po velikim nevoljama koje su se zbile u svijetu, nedaleko od nas, koje smo i sami posredno proživljavali: strašnom progonu kršćana na Bliskom istoku. Pamtimo te nevolje ne samo zato što su kršćani, nego zbog tako otvorenoga zastrašujućega očitovanja i nastupanja zla u svijetu i u čovjeku. Od događaja u Hrvatskoj, nasuprot tomu, pamtim 2016. po jednom prevažnom, lijepom događaju: dolasku u Hrvatsku, u Zagreb, kardinala Gerharda Ludwiga Müllera, pročelnika Kongregacije za nauk vjere, u prigodi primanja počasnoga doktorata koje mu je dodijelilo Hrvatsko katoličko sveučilište, prvoga koje je to sveučilište do sada dodijelilo.
Govoreći tom prigodom o blaženom kardinalu Stepincu kao svjedoku milosrđa, govorio je najljepše o našem hrvatskom narodu. U svom znamenitom govoru rekao je, u istom kontekstu, veliku oslobađajuću istinu – da su komunisti majstori laži. To na njemačkom jako lijepo zvuči: ‘Die Kommunisten sind Lügenmeister’ i odnosi se na našu stvarnost. Ponovio je tu poruku nekoliko puta. Zaista presudno je da konačno počnemo živjeti istinu, a ne u laži. Pamtit ću proteklu godinu i po dubokoj žalosti zbog preminuća dragoga prijatelja Slavomira Drinkovića, velikoga hrvatskoga kipara koji nas je prerano napustio, po žalosti zbog odlaska barda hrvatske književnosti i branitelja hrvatstva Slobodana Novaka, zbog odlaska pjesnika stradalnika za hrvatsku slobodu, književnika Ante Stamaća i drugih naših zaslužnika.«
