Doktrina šoka odavno je postala najsigurnija strategija privlačenja publike, pa nije čudno da se tako sigurno ugnijezdila i u hrvatskom medijskom, kazališnom, glazbenom prostoru, zapravo u kompletnoj javnoj sferi. Tako se i slučaj »umjetnika« koji je pokazao navodni talent slikanja jednim dijelom svoga tijela jako dobro uklapa u doktrinu: iznenadi i šokiraj, osvoji i vladaj. Jedna se članica žirija digla i otišla iz studija, što je vrlo vjerojatno izrežirano jer se ona i dalje nalazi u istoj emisiji, međutim od njezine i reakcije drugih članova »žirija« možda je zanimljivija reakcija publike. Naime, iako je riječ o obiteljskom programu, emisiji u kojoj nastupaju djeca i maloljetnici, iako je riječ o udarnom terminu na televizijskoj postaji s nacionalnom koncesijom, nije zabilježeno da se itko iz publike digao, protestirao, bacio rajčicu na »umjetnika« ili bilo što slično. Na društvenim mrežama moglo se vidjeti da je mamac koji je bačen uhvatio dosta klikova, a da su rasprave bile predvidljive, od oduševljenja, tobožnje ravnodušnosti do gađenja. Oglašivači i televizijska postaja sasvim sigurno trljaju ruke jer, što se njih tiče, mogu biti zadovoljni. A publika? Je li uopće riječ o emisiji koja je smišljena da bude za njih, najbolja što može biti, s najkvalitetnijim programom koji postaja može ponuditi? Na temelju kojega je istraživanja i s kojim konkretnim ciljevima pala odluka da se takvo smeće uopće pusti u program? Je li tko mislio kako će djeca koja na početku gledaju svoje male ili velike junake morati shvatiti da se moraju maknuti i koliko njih će to ipak na kraju vidjeti? Ma koga briga, dok nosi gledanost, dotle prema publici nema nikakve odgovornosti, jer su jednako vrijedni i oni koji su okrenuli glavu, u nezadovoljstvu će vjerojatno komentirati na društvenim mrežama i tako usmjeravati interes javnosti prema toj emisiji i postaji, kao i oni koji uživaju u programu. Publika je tako postala i žrtva i vlastiti egzekutor, jer kako god se gledalo, uvijek je u gubitku. Pitanje je ima li publika danas uopće pravo na reakciju na umjetničko djelo koje se pred njom nađe, bilo da je riječ o glazbenom, kazališnom, filmskom ili kojem drugom, i ako ima, kakva reakcija to može, to jest smije biti?
U Hrvatskoj enciklopediji pod pojmom »etiketa« stoji da se ona definira kao naljepnica, cedulja, skup tradicionalnih pravila ili pravila o ponašanju u nekim društvenim sredinama (dvorska, diplomatska etiketa) reguliranih posebnim odredbama, kao i način označavanja ponašanja u društvu koje se smatra nenormalnim ili devijantnim, pa se izdvaja kao poseban »tip« (npr. zločinac, prostitutka, urotnik, izdajnik, narkoman i sl.). Iako se u hrvatskom jeziku potonja definicija općenito rabi više, u engleskom govornom području izraz etiketa publike, kazališna etiketa ili koncertna etiketa rabi se za opis skupa pravila koja su se uobičajila i s vremenom uspostavila kod onih koji sudjeluju u određenom društvenom događanju.
Svima je iz popularnih kulturnih uradaka, poput filma, sasvim sigurno poznata slika bacanja hrane na pjevače, plesače, svirače, glumce; poznato im je da postoje ljudi koji glasno govore dok predstava traje, jedu za vrijeme izvedaba, komentiraju, viču i slično. Uistinu, postojala su vremena u kojim je publika predstavama ili koncertima pristupala baš na taj način, zapravo vrlo slobodno. Tek je u devetnaestom stoljeću koncertni i kazališni prostor počeo dobivati obilježja svojevrsnih hramova u kojim se održavaju posve specifični društveni rituali. A svaki ritual ima svoj obrednik pa je tako malo-pomalo od izvedaba u kojim je publika bila sastavljena od pripadnika više društvenih slojeva, gdje su između činova publiku zabavljali razni artisti, žongleri, sastavi koji su svirali tada popularnu, narodnu glazbu, gdje je direktno i aktivno sudjelovala u izvedbi kao neposredni kritičar, došlo do toga da je obrednik dobio svoja jasna pravila, publika se polagano definirala, moglo bi se reći, i klasno, umjetnički čin počeo se smatrati nečim uzvišenim čije dostojanstvo nije smjelo ništa ometati, a ulogu kritičara preuzeli su obrazovani kritičari koji su svoje kritike pisali i objavljivali u tiskovinama. Umjetnost je tako i sama dobila etiketu nečega elitnoga u svakom smislu, kako kvalitativnom tako i statusnom. No put od te umjetnosti koju je publika još uvijek razumjela i u čijem je stvaranju sudjelovala svojevrsnim prešutnim konsenzusom – jer je bilo otprilike jasno što ljudi žele, a što ne žele čuti ili vidjeti – do umjetnosti u kojoj je publika kao takva postala potpuno nevažna trajao je manje od pola stoljeća. Sanja Nikčević u svojem radu o suvremenom kazalištu, u kojem opisuje put od prijezira publike do opravdanja njezina bijega, daje zanimljivu analizu odnosa publike i kazališta, koja se lako može primijeniti i na druga područja. Ona naime tvrdi da je bijeg od afirmativnih žanrova u kojim su se ljudi još mogli barem u nekoj točki poistovjetiti sa sadržajem umjetničkoga djela i forsiranje političkoga kazališta čija je jedina svrha to da šokira i kritizira proizveo i bijeg publike iz kazališta. No na taj se bijeg ne gleda kao da je to odnos publike prema djelu, nego razina (ne)obrazovanosti publike. Drugim riječima, ako komu i nije jasno zašto se dvoje glumaca naganja golo po pozornici i urliče pola sata, to ne znači da je predstava loša, nego da je gledatelj glup. I upravo je nevjerojatno koliko je takva strategija zapravo uspješna. Korijen, jasno, treba tražiti u etiketi koju si je umjetnost s vremenom priskrbila. Vjerojatno na cijeloj zemlji nema obrazovnoga sustava koji ne promovira umjetnost kao najplemenitiju granu, zapravo sam vrh djelovanja ljudskoga duha i uma. Iako to donekle jest istina, nije zlato sve što sja.
Ako se nešto izvodi u nacionalnom kazalištu, na nacionalnoj televiziji, ako se prodaje, ako je legalno, ako je popularno, ako, ako… onda je vrijedno, onda je »OK«. Problem je u tome što nije i što se ne treba sramiti reći da nije. Etiketa umjetnosti kao nečega elitnoga pozvala je sve one progresivne rušitelje elitnoga da ju unize na razinu puka. No cilj nije postignut, osim što su scene počeli preuzimati urinatori i golaći, a etiketa umjetnosti i dalje stoji i upravo na toj etiketi parazitiraju svi ti netalentirani glazbenici i redatelji koji »rade« za školovanje publike. Kako su ljudi u osnovi pristojni, onda – možda i zato što ih snima televizija – ne će okrenuti leđa sablažnjivim scenama u »talent showu«, nego će se u kutu smijuljiti, po sličnom modelu ne će otići ni s kazališne predstave ako gledaju scenu brutalnoga silovanja.
Može li se tvrditi da se elitizam umjetnosti zapravo na kraju bolno narugao samoj umjetnosti i da su upravo umjetnici najzaslužniji za to? Može! Naime, Duchampov pisoar i Manzonijeva limenka vlastitoga izmeta (Merda d’artista), koji i dandanas stoje u muzejima, zapravo su korijen »umjetnika« koji u večernjem obiteljskom programu dolaze pred gledatelje. Ne treba se čuditi, oni su tada zamišljenoga pogleda u daljinu tvrdili da se bore protiv malograđanštine i elitizma pa su, eto, stvorili vječne pratitelje. A i sami su upisani u knjige umjetničke elite. Teško je uopće objasniti taj začarani krug u koji se zaplela umjetnost, povukavši za sobom i umjetnike i publiku.
Publika je u svojoj etiketi, u skupu pravila kako se treba ponašati i kako treba promatrati umjetnost, talent i djelo, međutim postala je baš tom etiketom velikim dijelom anestezirana u odgovoru na ono što joj se prodaje pod umjetnost. Na primjeru glazbe to je veoma dobro vidljivo: ako se radi o slavnom sviraču, pjevaču, ma može podvaliti što god hoće; ljudi, ako i primijete, bojat će se reagirati. Školovana kritika? Nje ili nema ili je potpuno nerelevantna. A ako se nalazi u nekom jačem mediju, može se predvidjeti točno što će u kritici pisati. Bilo je naime slučajeva u hrvatskim novinama da se objave kritike za koncerte koji su otkazani u zadnji čas, ali su novine otišle u tisak pa su neugodu jednostavno morale otrpjeti. A ni potplaćivanje nije tabu. Umjetnici? Oni tu odavno nisu više da bi primarno stvarali djela, nego da bi skupljali klikove, lajkove i što sve ne. Koktel koji se dobiva perverzija je same umjetnosti i to je ona druga etiketa, koja označuje nešto devijantno.
Ipak, izvorna se etiketa ne da i još uvijek stoji, umjetnost jest što jest i ne može ju nitko ubiti ili uništiti, i to je svojevrsno prokletstvo onima koji ju pervertiraju. Što se publike tiče, internetsko kritizerstvo svega i ničega nije nikakav put, ali aktivna reakcija na ono što je loše jest. I ne, to ne znači da je netko glup zato što mu se nešto ne sviđa, ali može značiti da će pomoći da ono što jest vrijedno nađe put do većega broja ljudi. Najzad, i odbijanje participiranja u nečem jest participacija; bez obzira na to što će netalentirani umjetnici reći da je baš to dio njihova koncepta, treba ipak u njemu ustrajati, isplatit će se na kraju – jer svaka vlada na kraju ode.
