Vjerojatno ni jedna riječ ne označava toliko različitih stvari kao ljubav – tjelesnih, duhovnih, radosnih, bolnih, spontanih, strastvenih, promišljenih, ozbiljnih, površnih, odgojnih, razornih, jasnih, nejasnih… Tu su i najrazličitiji čovjekovi objekti s raznolikom ljubavlju, a posebice objekti pobožnosti u transcendentalnoj, vjerskoj sferi. Sve to na neki sličan, ali opet i na različite načine čovjek voli i može voljeti. U ljubavi nalazimo svakovrsne osjećaje, u koje je često umiješan i grijeh, ali i požrtvovnost, razumijevanje, dobrota, iskrenost, povjerenje, predanost, čestitost, sigurnost i slično.
Osobito biblijski čovjek poznaje vrijednost osjećajnosti, ali i njezine moguće pogibli.
Svaka se religija na svoj način postavlja prema tim raznolikim ljubavima te poglavito govori o ljubavi prema Bogu ili transcendentalnomu svijetu. Kreću su od jednoga ekstrema, stavljajući Božju ljubav prema svijetu u neku čovjeku nepristupačnu sferu, do onoga drugoga, pretvarajući Božju ljubav u čisto ljudsku. Biblija u tome ima vrlo jasno i šire stajalište: Bog toliko ljubi čovjeka, svijet i sve stvorove da uspostavlja s njima izravan odnos bezuvjetne ljubavi te u ime te ljubavi obvezuje i uči ljude da ljube sebe, jedni druge, prirodu sa svim stvorenjima, a ljubav prema njemu da bude osnova i nadahnuće svega toga.
Psihologija religioznosti, među inima, postavlja i pitanja o tom božansko-ljudskom odnosu: Kako se može nedokučivi i savršeni Bog, ili »transcendentalni svijet« uopće, povezati s malim i grješnim čovjekom? Je li čovjek u stanju vinuti se u transcendentalnu stvarnost i uspostaviti s njom odnos?
U biblijskim izvještajima o stvaranju svijeta ne nalazimo još riječ ljubav, nego Bog se očituje kroz Božju dobrotu i zapovijedi po kojima Bog već prvim ljudima želi dati puninu života, ali traži da čovjek svojom slobodnom voljom stupi u taj dijalog i odnos s Bogom. Kad to čovjek odbije, kako simbolično govori odnos Adama i Eve prema Bogu, on griješi, ne čini dobro ni sebi ni svojim potomcima. U toj ljudskoj grješnosti stupa na snagu Božje milosrđe prema grješnicima i tako se ponovno uspostavlja veza između Boga i čovjeka.
Potom se pojavljuju prijatelji i pouzdanici Božji kao što ih predstavljaju Abraham i Mojsije. Bog najprije među poganima nalazi Abrahama, iskazuje mu ljubav u obliku prijateljstva. Kad se Abraham i riječima i djelom odzvao tomu Božjemu pozivu, postao je prvim povjerenikom Božjih tajni. Pet-šest stoljeća nakon Abrahama Bog bira Mojsija, koji je cijeli život napredovao u prisnosti i prijateljstvu s Bogom, dok su mu stalno bile objavljivane dubine Božje nježnosti, ljubavi i milosrđa prema njemu i ljudima. Mojsije je jedino bio razdiran između te Božje svetosti i svoga naroda koji je uvijek ponovno okretao leđa Bogu i teško griješio.
