Odgovornost za budućnost je na politici koja treba izabrati, odnosno odlučiti čemu ili komu treba dati prednost. Budući da bi politiku trebali određivati izbori, građani također snose odgovornost za svoju budućnost. Nažalost, zbog izbornih pravila nisu uvijek u mogućnosti izabirati one za koje misle da će ih odvesti u bolju budućnost. Nude im se raznolike liste prema načelu »uzmi sve ili ostavi« pa se prihvaćanjem liste kandidata građane sili da glasuju i za one koji im nisu podobni prema nekom moralnom, političkom ili stručnom mjerilu. To se posebno osjeća na lokalnim izborima, gdje se ljudi daleko bolje međusobno poznaju. Dodatnu zbunjenost unose i mediji, koji nametanjem tema jesu li važniji uopćeni državni interesi ili lokalni interesi ili građani kao radnici i umirovljenici ili su važniji interesi anonimnoga kapitala (često stranoga), koji u konačnici u obliku novca najčešće bježi u inozemstvo. U kriznim situacijama birači su često u nedoumici.
Neprijeporno je da se Hrvatska nalazi u financijskoj krizi pa se svi nastoje »spašavati«. S jedne strane svatko traži svoj novac ili maksimalna jamstva, i to: ili za povrat posuđenoga ili za povećan, pa čak i dominantan gospodarski utjecaj na hrvatskom tržištu. S druge strane zaposlenici traže svoje zarađene plaće, a umirovljenici sigurnost isplata mirovina, jer trebaju živjeti danas kako bi mogli dočekati obećavanu bolju budućnost. U sukobu tih interesa ipak je najvažniji čovjek, bilo kao pojedinac, bilo kao hranitelj obitelji ili kao skupina građana. Nažalost takvo stanje otvara široku mogućnost političkoga zavođenja, zapravo demagogije, prije svega u području osobnih prava građana glede rada, plaća, mirovina, zdravstva i školovanja te s time vezanih individualnih povlastica.
Tako se otvaraju mogućnosti »nepotrebne zaposlenosti« u jedinicama lokalne samouprave i javnim ustanovama, što je zapravo prikrivanje stvarne nezaposlenosti u realnom sektoru. Hrvatskoj npr. nedostaju liječnici i drugo medicinsko osoblje, a istodobno se susrećemo s pojavom masovne ekonomske emigracije tih zanimanja. Uzrok nisu samo neprimjerene plaće i uvjeti rada, nego i druge životne okolnosti. Tako npr. liječnik koji odluči doći u neko zabito mjesto ili otok, ako je oženjen, ima problem zapošljavanja supruge ili školovanja djece. Nadalje, u ugostiteljstvu za vrijeme turističke sezone nedostaju konobari, kuhari, pa i sobarice. Njihovoj emigraciji nije uvijek uzrok plaća, nego je to češće nemogućnost primjerenoga smještaja za vrijeme sezonskoga rada, što je nedavno istaknuto kao problem ugostitelja u Dubrovniku. Lokalne su vlasti često onemogućene u rješavanju takvih problema zakonskim propisima o zapošljavanju i natječajima.
Kršenjem tih propisa odmah su izvrgnute napadima zbog nepotizma ili sukoba interesa. Pri tome se zaboravlja da je Hrvatska mala pa je teško izbjeći situaciju da netko nije nekomu rođak, kum ili prijatelj, posebice u malim mjestima, gdje se svi poznaju. To obilno iskorištava oporba, koja odmah uz pomoć lokalnih medija započinje s orkestriranim napadima na takve pojave, s posljedicom da lokalna jedinica ne može privući, a ni zadržati potrebne joj kadrove. Mediji vole atraktivnost, kojom pobuđuju interes čitateljstva, ne misleći koliko uznemiruju, možda točnim, ali ipak nepotpunim podatcima. Zato se istina često ne može lako uočiti pa tako stvarni lokalni interes ostaje zapostavljen. Država pri tome ostaje pasivni promatrač, štiteći tobožnju legalnost, umjesto da svojom elastičnijom legislativom pokuša pronaći odgovarajuća rješenja.
Političke stranke, kako na državnoj tako i na lokalnoj razini, često samostalno ili u koalicijama, agresivno iznose pesimističke ocjene postojećih lokalnih stanja, a kao lijek ne nude ništa konkretno, nego samo načelne želje, ne dokazujući kako će namaknuti sredstva za ostvarenje tih želja. Brzopleto davanim obećanjima i rješenjima svih postojećih problema, a zanemarivanjem nekih, možda i brojnih uspjeha postojećih lokalnih ili gradskih vlasti, žele se dokopati vlasti. Svi se zaklinju na potrebu suradnje sa stvarnim stručnjacima iako već sada sklapaju trule i nedosljedne političke kompromise, koji su često nepromišljeni. Promišljeni su samo toliko ukoliko se radi o kadrovskim križaljkama radi zauzimanja ključnih pozicija u strukturama lokalnih i gradskih vlasti. Nažalost to je teško prepoznati u trenutačnim teškim gospodarskim, a posljedično s time i socijalnim problemima.
Ipak, unatoč tomu, treba sugerirati da model vladanja u lokalnim jedinicama i gradovima mora uvažavati i opće nacionalne interese, uz uvažavanje lokalnih interesa građana, ali pri tome izbjegavati opasnost podlijeganja osobnim interesima. Birači trebaju prosuditi pravu mjeru, odvagujući pri tome mogućnost trenutačnoga interesa i njegove posljedice u odnosu na dugoročni interes. Pri tome se odmah postavljaju dva problema odgovornosti, i to kao problem političke odgovornosti i kako spasiti zahtjev moralnosti. Naime, građani kao birači nemaju jamstva ni instrumente za utvrđivanje odgovornosti za političke, stručne i moralne promašaje onih koji se bore za ulazak u strukture vlasti. Svi samo obećavaju, a zaboravljaju da država nije bogata i ne može iz neke posebne blagajne rješavati sve lokalne probleme, izvlačenjem novca iz već zaboravljene vreće »Djeda Mraza«.
