Kada se pogledaju vijesti na televiziji, u novinama ili na internetskim portalima, moguće je čuti ili pročitati da više od 330 tisuća hrvatskih građana ima blokirane račune te da je svaki peti građanin, odnosno njih oko 800 tisuća (oko 20 posto) izloženo životu u riziku siromaštva. Posebice je osjetljivo pitanje rastućega dječjega siromaštva. Nedavno istraživanje grupe autora s Ekonomskoga instituta pokazalo je da su hrvatska djeca među najizloženijom siromaštvu od sve europske djece (samo Rumunjska i Bugarska imaju veće stope dječjega siromaštva). Međutim, ako se i ne prate vijesti, dovoljno je samo osvrnuti se oko sebe, porazgovarati s umirovljenom susjedom koja se angažirala kao »teta čuvalica« kako bi zaradila dodatni prihod jer joj njezina mirovina od dvije tisuće kuna nije dovoljna kako bi pokrila svoje mjesečne troškove. Njezina je situacija još dobra jer zdravlje ju još uvijek služi pa je u mogućnosti zaraditi nedostajuće kune čuvanjem djece u susjedstvu. Što je tek s onim brojnim starijim i bolesnim sugrađanima čije su mirovine niže i od 1500 kuna, ili onima bez mirovina, bolesnima i onemoćalima kojima prijeti »poskupljenje« zdravstvenih usluga zbog nagomilanoga duga zdravstvenoga sustava?! Zato ne iznenađuje što je u Zagrebu, kao uostalom i na ulicama mnogih hrvatskih gradova, nemoguće ne primijetiti da se broj starijih siromašnih osamljenih osoba koje prikupljaju boce ili traže pomoć bitno povećao u odnosu na godine prije krize (prije desetak godina), a istovremeno je Grad Zagreb sve uređeniji, sa sve ljepšim trgovima i fontanama, sa sve više trgovačkih centara te sve više raznoraznoga blještavila i sjaja.
Doista zabrinjavaju podatci o porastu siromaštva među djecom u Hrvatskoj koje je pokazalo spomenuto istraživanje. Svako peto dijete u Hrvatskoj u dobi do 17 godina izloženo je siromaštvu, a da se o tom zabrinjavajućem problemu uopće ne vode javne rasprave. O tome kako se nose sa siromaštvom u obitelji 20 posto roditelja sudionika navedenoga istraživanja izjavilo je da nerijetko na spavanje znaju otići bez večere, to jest gladni, kako njihova djeca ne bi iskusila glad. Zašto ti roditelji iz siromašnih obitelji moraju ići na spavanje gladni 2017. godine u Hrvatskoj uistinu je ozbiljno moralno pitanje za cijelo hrvatsko društvo jer većina intervjuiranih u istraživanju navodi da koriste raspoložive socijalne naknade na koje prema trenutačnom zakonodavstvu imaju pravo. Odgovor je, nažalost, prilično jednostavan: socijalne naknade u Hrvatskoj uistinu su preniske i ne zadovoljavaju ni minimum temeljnih životnih potreba. Premda ionako niske, pojedinim su tipovima obitelji takve socijalne naknade dodatno smanjene nakon izmjena Zakona iz socijalne skrbi 2013. godine, na što se iz stručnih krugova ozbiljno upozoravalo tadašnju Vladu. Međutim, nitko se na ta upozorenja nije ni osvrnuo, a kamoli da je pozvao stručnjake na argumentiranu raspravu.
Naime, prije promjena Zakona o socijalnoj skrbi iz 2013. godine siromašna obitelj s troje djece u dobi od 7 do 15 godina ostvarila bi mjesečno pravo na 2150 kuna socijalne pomoći od Centra za socijalnu skrb, a nakon izmjena 2013. godine ista je ta peteročlana obitelj imala pravo na 1920 kuna pomoći. Dakle, navedenoj obitelji s troje djece ta je ionako nedovoljna pomoć za zadovoljenje temeljnih životnih potreba »srezana«, i to u režiji tadašnje socijalno-demokratske Vlade pa, nažalost, ne iznenađuju prethodno navedeni nalazi o rastu siromaštva među djecom. Stoga bi sadašnja Vlada, koja se ponekad zna pozvati na načela socijalnoga nauka Crkve, upravo zbog tih načela trebala u hitnu saborsku proceduru uputiti izmjenu Zakona o socijalnoj skrbi, s ciljem ispravljanja navedene nepravde prema siromašnim obiteljima s djecom koju je učinila prethodna Vlada, te dodatno unaprijediti sustav ostalih socijalnih naknada, primjerice dječji doplatak usmjeren na obitelji s djecom zbog neophodne zaštite i poboljšanja uvjeta u kojima žive siromašna djeca u Hrvatskoj, koji su uistinu zabrinjavajući i mogu ostaviti trajne posljedice na ukupan dječji razvoj te poslije na njihove životne prilike.
Prema učenju socijalnoga nauka Crkve, svi su ljudi na neki način suodgovorni jedni za druge i za društvenu situaciju, iako se stupanj te odgovornosti povećava s razinom potencijalnoga utjecaja na procese donošenja odluka od nacionalne važnosti. Tako članovi Vlade, to jest ministri i saborski zastupnici, nose najveću razinu odgovornosti za funkcioniranje sustava socijalne zaštite u Hrvatskoj jer upravo su oni ti koji imaju ingerencije nad sustavom. Resorni ministar u Vladi i Vlada ovlašteni su uputiti kvalitetan prijedlog izmjena, odgovorni su za upravljanje i redovito funkcioniranje sustava, a izabrani saborski zastupnici imaju odgovornost donošenja što je moguće kvalitetnijega zakona koji regulira djelovanje cjelokupnoga sustava socijalne zaštite u Hrvatskoj.
Tužna je činjenica da su Hrvatski građani znatno solidarniji u praksi sa svojim sugrađanima u potrebi, na što ukazuju brojne uspješne akcije kojima se prikupljala pomoć siromašnim ili bolesnim sugrađanima, od sadašnje razine »sustavne solidarnosti«, to jest razine solidarnosti koja je ugrađena u glavne socijalne zakone u Hrvatskoj, a ponajprije u Zakon o socijalnoj skrbi. Korizmeno vrijeme, kao vrijeme čišćenja, sada je iza nas pa ostaje nada da će poražavajuće činjenice lakše doći na vidjelo, makar kroz medijski prostor kojemu je također potrebno »pročišćenje«, kako bi došle do »ušiju i srdaca« onih odgovornih, koji bi onda kvalitetnim zakonskim izmjenama izjednačili »sustavnu razinu« solidarnosti s onom koja je prisutna kod prosječnih građana i tako unaprijedili položaj najsiromašnijih sugrađana. S tolikim brojem siromašnih građana, teško je govoriti o radosti Uskrsa. Upravo je uskrsno vrijeme u Hrvatskoj idealno da »sustavna solidarnost« ponovno »oživi« na novi život.
