Župna pastoralna vijećnica, zborovoditeljica, čitačica, kuharica, sve je to Katica Vulić, pastoralna suradnica župe sv. Josipa u Dalju. U aktivnosti nimalo ne zaostaje njezin suprug Josip, župni ekonomski vijećnik. Stanuju preko puta crkve i župnika pa im se činilo najnormalnijim da kao praktični vjernici uvijek budu pri ruci svojoj župi i župniku koji ih vodi. Posvetili su se župi, pastoralnim sadržajima, a duhovno se obogaćuju i dodatno, posebno kroz duhovne vježbe sv. Ignacija.
»Rođena sam u mojem Dalju na Dunavu 22. studenoga 1962., na blagdan svete Cecilije«, pripovijeda Katica. »Moja majka Kata, djevojački Đurišić, i otac Mihael Šmiderer oboje su Daljani, mama podrijetlom iz šokačke Cerne, a tata od otca Nijemca i majke Mađarice. Otac je završio srednju školu za strojobravara u Osijeku, a majka je nakon osnovne škole odmah počela raditi jer je njezina obitelj rano ostala bez otca. Ubrzo nakon vjenčanja u crkvi u Dalju otišli su na rad u Njemačku. Sestra Ana-Zlatica i ja ostale smo u Dalju kod omame, naše bake. Tu sam pohađala župni vjeronauk i primila prvu pričest. Živjele smo u Dalju sve do 1971. kada su i nas, nakon omamine smrti, roditelji odveli u Njemačku.
U Njemačkoj smo sestra i ja, uz osnovnu školu na njemačkom jeziku, pohađale i obveznu dopunsku nastavu po tadašnjem jugoslavenskom programu. U crkvi sv. Mihaela u Karlsruheu, gdje je hrvatsku katoličku župu vodio Ivan Plješa, primila sam i sakrament potvrde. Sudjelovala sam u životu Crkve kao članica dječjega zbora pod vodstvom s. Danijele, čitala na misama, bila aktivna na priredbama i manifestacijama Hrvatske katoličke misije. U to se vrijeme u meni rodila duboka vjera u Boga, a u mom duhu odzvanjala je pjesma ‘Kakav prijatelj je Isus’. Omiljena literatura bila mi je Biblija mladih. Roditelji su moje aktivnosti u misiji snažno podupirali, a sudjelovanja na jugoslavenskim manifestacijama izvan dopunske nastave – zabranjivali. Odgajali su nas prenoseći na nas vrline poštenja, marljivosti i poslušnosti. U školi sam uvijek bila odlična učenica.
Povratak u rodni Dalj slijedio je nakon osnovne škole. Ekonomsku školu pohađala sam u Osijeku, maturirala 1982. Svoje aktivnosti u Crkvi nakon povratka nisam nastavila.«
»Supruga Franju, Daljanina, rodom iz Majdana u Bosni 1957., upoznala sam za vrijeme pohađanja srednje škole i pri završetku smo se vjenčali u našoj župi sv. Josipa u Dalju. Radio je u mehaničarskoj struci, a imali smo i pekarnicu. Sada je u mirovini. Svećenik nam je tada bio Zlatko Ogrizek. Dobili smo dvije predivne kćeri Ivanu i Mateju, koje smo nastojali odgajati u ljubavi, vjeri i kršćanskim vrijednostima. Na suprugov poticaj i mi smo se 1987. odselili u Njemačku u potrazi za boljim životom. Odlično sam se uklopila u novu sredinu zbog dobroga znanja njemačkoga jezika od ranije.
U Franji je poraslo domoljublje i želja za povratkom u domovinu osobito kada je sve nesrpsko stanovništvo Dalja 1. kolovoza 1991. pobijeno ili protjerano sa svojih ognjišta. No povratak nije bio moguć, a našim roditeljima, rodbini i prijateljima pružali smo utočište i pomagali da urede svoj život u progonstvu. Na nedjeljnu misu na hrvatskom jeziku redovito smo išli i tako nastojali očuvati hrvatski i vjernički identitet s pogledom uprtim u povratak u domovinu. Mise sam u to vrijeme doživljavala više kao neku vrstu kulture života. Nisam u crkvi više doživljavala blizinu Božju i mise mi nisu pomogle da se nosim sa svime što nas je snašlo. Bog je u mojim shvaćanjima bio nekakav daleki sudac koji će jednoga dana, kada umrem, odrediti hoću li doći u pakao ili u raj. Već sam se vidjela u paklu jer su se grijesi množili, a ja nisam išla na ispovijed niti sam vjerovala da Bog sve može oprostiti.«
»Početkom rujna 1998. među prvima smo se vratili u Dalj i nikako se nisam mogla prilagoditi na nove okolnosti i način života. Dalj je tada bio pod nadzorom međunarodnih mirovnih snaga i u njemu su vlast obnašali progonitelji naših prijatelja i rodbine. Infrastruktura još nije bila obnovljena, često smo bili bez struje, bez vode… Usred mnogih neobrađenih njiva i minskih polja počeo me hvatati strah za egzistenciju i budućnost naše djece. Takve okolnosti sve više su negativno utjecale na naše obiteljske odnose. Osjećala sam da tonem sve dublje i u jednom sam trenutku Bogu iz dubine srca zavapila i izlila svoju muku.«
»Čudesno je kako se Isus nakon toga pobrinuo za mene. O tome bih mogla napisati posebnu knjigu. Sve se počelo mijenjati kada je u našu župu došao svećenik Mirko Mrnarević. On je imao jednostavan pristup vjeri i prenosio ga je u svojim propovijedima. Ivana i Mateja znale su dolaziti s nedjeljne mise i reći: ‘Mama, to moraš čuti!’ I tako sam ponovno krenula na mise – da čujem. I čula sam, upijala svaku riječ tijekom misnih čitanja i propovijedi. Od tada su sve riječi Svetoga pisma bile upućene meni. To je i danas tako. Ponovno sam pronašla Isusa, opet u crkvi, u liturgiji, posebno u hostiji. Ispovijedala sam se i Isus mi je na čudesan način dao spoznati kako pričest treba primati na dostojan način. Uz mnoga odricanja nastojala sam ukloniti iz svojega života sve što bi me priječilo da se odazovem i dostojno primam pričest. Uključila sam se u crkveni zbor i ponovno pjevala liturgijske pjesme. Krenula sam na duhovne obnove, karizmatske susrete i opet osjećala blizinu Božju. Moj duhovni život postao je vrlo bogat, a moja je mrtva vjera oživjela. Postalo mi je jako važno da dovedem svoj život u sklad s voljom Božjom. No nju je valjalo otkriti i pronaći. Baš sam tada doznala za duhovne vježbe sv. Ignacija. Upisala sam ih 2005., a danas i ja pratim druge kroz duhovne vježbe u programu Injigo.«
»Aktivirala sam svoje znanje njemačkoga jezika, položila ispit za prevoditelja i poslovno se osamostalila. Danas prevodim za razne institucije u Njemačkoj. Paralelno sam davala upute i držala duhovne vježbe u šutnji u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj za hrvatske i njemačke sudionike. Prevodim katoličku literaturu, časopis ‘Injigo’ i brošure za ‘Renovabis’ – karitativnu organizaciju Rimokatoličke Crkve u Njemačkoj. Bog se nije dao nadmašiti u dobročinstvima prema nama i ispravljanju moje krive slike o sebi kao žene.
Ratne strahote imale su posljedice i na dušama ljudi koji su se poput nas vratili na svoja ognjišta. Tražeći Boga u svemu, vidjela sam baš ovdje u Dalju kako Bog u svojoj dobroti ne izostavlja slabe, malene i neznatne, kakva sam i sama bila. Okupljajući se u župnu molitvenu zajednicu, štujući Srce Isusovo i šireći pobožnost prema Djetetu Isusu, Crkva u Dalju privukla je i ljude s ruba, čak i one druge vjere. Ranjeni i zanemareni ljudi našli su tako utjehu i način da se približe Bogu bez straha. Željela bih da svi prepoznaju bogatstvo kojim je Bog opremio Crkvu iz ljubavi prema nama – kako bismo se svi spasili! Tada bismo se svi međusobno poštovali kao braća i sestre u Kristu. Naš današnji župnik Ante Mihaljević u našu je župu došao prije tri godine. Njegova nesebična zauzetost za dobrobit župe uvela je i mene kao članicu pastoralnoga vijeća u veće aktivnosti…«
