Tko zaviri (pa makar u sjećanjima) u ormar svoje bake, zasigurno će na policama uočiti pažljivo razvrstanu odjeću. U dijelu ormara složeni su oni odjevni predmeti koje baka može nositi svakodnevno, što bi se reklo »za po kući«, u drugom je dijelu trošna i iznošena odjeća za »prljavije poslove«, a pažljivo složena ili na vješalicama obješena nalazi se odjeća koja se nosi samo u važnim prigodama. Bake uglavnom nemaju pretrpane ormare, jer za njih je odjeća nešto važno i ne kupuje se bez potrebe. U njihovu slučaju, stara odjeća čuva se i održava jer i ona ima svoju svrhu. Nova se također čuva kako bi uvijek izgledala novo i bake ju odjenu kada idu na nedjeljnu misu, a nekoliko komada dobro čuvane, svečanije odjeće služi za posebne izlaske dva do tri puta godišnje, i za veće blagdane.
Međutim, baš takav recept »kada i kakvu odjeću nositi« polako se gubi. Pomakom od samo jednoga naraštaja moguće je uočiti velike promjene, jer poviri li baka u ormar svoje unuke, od količine stvari ne će moći razaznati što je novo, što staro ili što se i u kojoj prigodi nosi.
Većina danas spominje veliku krizu i poteškoće koje su i financijskoga značenja, ali kada je u pitanju kupnja novih odjevnih predmeta, kao da kriza nestaje, pa je količina odjeće kod pojedinaca prekoračila svaku mjeru racionalnoga. Kako je to moguće? Jedan od odgovora leži u tekstilnoj industrijskoj proizvodnji koja je postala toliko automatizirana da se na dnevnoj bazi proizvode milijuni odjevnih predmeta. Primjerice, prije dvadesetak godina modni kreatori na svojim modnim revijama prikazivali su modele dvaput godišnje. Bile su to modne kolekcije proljeće-ljeto i jesen-zima. Tako je postojao modni trend koji su slijedili ljubitelji mode. Odjeća se uvijek kupovala, ali na način da se nadopunjavala prema sezonama. Bilo je, naime, dovoljno imati jedan ili dva nova modna komada i kombinirati s nekim prošlosezonskim. No u posljednjih nekoliko godina nema više velikoga modnoga diktata. Moderno je ono što je danas proizvedeno i što se odmah nosi. Danas se ne govori o modnim kolekcijama i sezonskim modnim trendovima koji traju po nekoliko mjeseci. Danas se u trgovinama ponuda novih odjevnih predmeta izmjenjuje svaka dva tjedna. Stoga postaje pitanje može li se tko nazivati moderno odjevenom osobom ako je odjeću kupio prije samo/čak mjesec dana. Zbog takva pritiska ponude promijenio se način prodaje i kupnja odjeće približila se kupnji hrane, onako, na dnevnoj bazi. No zašto odjeću ljudi brzo kupuju, ali i brzo odbacuju?
Naime, danas je moguće običnu majicu kupiti za tridesetak kuna. Razlog takvoj cijeni jest niska cijena proizvodnje. Sofisticirana tehnologija i iznimno jeftina radna snaga potpuno su obezvrijedili odjeću. Prema relevantnim podatcima iz tekstilne tvornice u Kini, da bi se takva majica sašila – radnicima je potrebna samo jedna minuta. To je utjecalo na smanjenje cijene proizvoda, a »gladni« kupci kupuju jeftinu odjeću bez razmišljanja. No takav odjevni predmet zasigurno se ne bi našao u bakinu odjeljku ormara s novom i kvalitetnom odjećom, jer takav proizvod, koji je napravljen u minuti, postaje izgledom star nakon samo nekoliko pranja u perilici.
Nadalje, osim jeftine proizvodnje, toj nevjerojatnoj gladi za kupnjom odjeće pridonijela je i internetska prodaja. Nije potrebno umarati se i ići iz trgovine u trgovinu tražeći svoj omiljeni odjevni predmet. Dovoljan je dodir prsta na tipkovnici računala i trgovina cijeloga svijeta dostupna je svakomu kupcu. Takvoj ponudi mnogima je teško odoljeti. To nije uvijek kupnja iz potrebe, to je napad na čovjekove emocije jer mu je teško odoljeti kupiti na prvi pogled zgodan odjevni predmet. No ubrzo dolazi otrježnjenje jer mu do svijesti dolazi da je ta kupnja potpuno nepotrebna i predstavlja bacanje novca.
Uza sve to, pritisak da se stalno »mora kupovati« izvršile su modne marke koje nemaju samo jedno dizajnersko ime. One imaju uposlenu cijelu vojsku od stotinjak kreatora koja svakodnevno crta nove modele, koji se vrlo hitro proizvode, šiju i lansiraju u prodaju.
Najnoviji trend prodaje već je zaživio u Milanu. U luksuzno uređenoj trgovini nema prodavača ili garderoba za isprobavanje odjeće. Izloženi su odjevni predmeti kao uzorak i to u jednoj veličini. Ako tko želi kupiti haljinu, hlače, majicu ili bilo koji drugi odjevni predmet, na računalu koje se nalazi u trgovini, a izgleda kao blagajna (ali bez blagajnika), dovoljno je skenirati kod na odabranoj odjeći te upisati svoju veličinu i adresu kamo se odjeća dostavlja. Odabrani proizvod moguće je platiti karticom ili aplikacijom pomoću mobilnoga telefona. U najkraćem roku odjevni predmet stići će na adresu. Tko nije zadovoljan kupnjom, ako primjerice veličina nije dobra, odjeću može uvijek vratiti ili zamijeniti. Takav jednostavan pristup još je više ubrzao prodaju i još jače potaknuo želju za kupnjom.
S pravom je potrebno postaviti pitanje hoće li uskoro nestati klasičan oblik kupnje u prodavaonicama u kojim rade ljubazni (ili mrzovoljni) prodavači. Dogodi li se to, mnoštvo novih kupaca, koji odjeću kupuju i odlažu u ormar, svoje će ormare pretvoriti u prave male kućne trgovine.
Čak su i razne udruge zatrpane odbačenom odjećom pa su počele odbijati doniranu nošenu odjeću koju su dijelili onima kojima je potrebna.
U problemima su se našli i neki veliki prodajni lanci. Imali su sustav da se odbačena odjeća donosi u trgovinu, za koju se čak mogla dobiti neka količina novih odjevnih predmeta. Cilj takve trampe bio je da se vraćena odjeća reciklira. Nažalost, uskoro je otkriveno da tone odjeće završe u spalionicama ili pak termoelektranama, jer za tekstilnu industriju preskup je postupak reciklaže.
Statistike pokazuju kako glad za odjećom i obućom svakim danom sve više raste. Rijetki su oni koji u svojem ormaru pažljivo raspoređuju novu, dnevnu i posebnu odjeću onako kako se to prije radilo. Danas je moguće vidjeti mladu djevojku na nedjeljnoj misi u bluzi sa šljokicama kao da ide na svečanu večeru. Pravila o načinu, vremenu i stilu odijevanja posve su se izgubila u količini ponuđenoga. Danas majke nisu pretjerano tužne ako je dijete poderalo hlače, ako se prolilo ulje po haljini ili ako se potrgao remenčić na sandali. Odjeća i obuća sve se manje popravlja, a sve više baca i mijenja za novo. Hiperprodukcija koju je donijela industrija potpuno je promijenila čovjekov odnos prema vrijednosti. Formula »brzo putem interneta kupi – kratko vrijeme nosi – žurno odbaci« postala je pravilo koje je velik broj ljudi usvojio.
