Kraj ljeta svake je godine poseban izazov za brojne male građane, prvašiće koji stižu na školska vrata puni uzbuđenja, znatiželje i ambicija. Prvi put u životu sustavno raspoređuju svoje radne alate, šarene knjige i neispisane bilježnice, u pernice ponosno slažu olovke, šiljila i gumice. Možda ne mogu do kraja shvatiti smisao i strukturu obrazovnoga sustava, ali znaju da ih čeka učenje, da će u školi doznati mnogo toga i da će ih ona osposobiti za život u svijetu odraslih. No prije nego što se uopće počnu baviti brojkama i slovima, prije nego što počnu stjecati prva znanja i rješavati prve zadaće, čak i prije nego što stupe na školski prag, moraju naučiti važnu stvar. Moraju se snaći u prometu, izbjeći opasnosti i sigurno stići do škole i onda od škole natrag do svoje kuće. Moraju naučiti preživjeti na cesti, izloženi opasnostima mobilnoga društva. Na samom početku dugoga procesa obrazovanja, moraju proći tu važnu životnu školu. A istom onda mogu u miru listati prve stranice svojih udžbenika i učiti slova, slagati prve rečenice i rješavati prve matematičke zadatke.
Škola, kao sinonim za složeni obrazovni sustav od prvoga razreda pa do stručnoga ili akademskoga usavršavanja, ima svoja pravila i svoj logični tijek, svoj red koji omogućuje stjecanje znanja u skladu sa životnom dobi, s mogućnostima pojedinca i s potrebama društva. Prve spoznaje, prva slova i rečenice nužna su podloga za sve ono što čovjek uči u kasnijim godinama, znanje se tijekom tog procesa po nekoj logici slaže u slojevima kako bi bilo što šire i kako bi bilo dobar temelj za usvajanje umijeća i korištenja njime na prikladan način. Djeca se ponekad na početku školovanja pitaju čemu sve to i koji je smisao tolikoga učenja, a odgovore na to nastoje dati oni koji u ime društva određuju kako obrazovni programi trebaju izgledati. Oni tumače potrebe društva. I potrebe pojedinca, usmjeravajući ga u procesu u kojem je osobna prilagodba često preduvjet za preživljavanje u grubom svijetu nestalnih pravila.
Kao što za snalaženje u prometu nije dovoljno samo poznavanje prometnih pravila i poštivanje znakova, nego prepoznavanje opasnosti i izazova, procjena ponašanja drugih sudionika i osjećaj za određenu situaciju, tako se i snalaženje u životu ne može svesti na puko poštivanje propisa. Životna škola, koja uz formalnu izobrazbu uključuje i odgoj i poslije stjecanje osobnih iskustava, proces je kojemu nema kraja, jer uvijek ima stvari koje još valja naučiti. Slično kao i u drugim područjima života, najnoviji tijek povijesti i u slučaju obrazovanja nudi zanimljiv pogled: procesi stjecanja znanja i umijeća sve više slijede ciljeve pragmatičnosti i učinkovitosti. U slučaju školstva to znači da pojedinac mora skupiti što više znanja da bi se što bolje uklopio u potrebe tržišta i zadovoljio prohtjeve društva. Smisao toga ne bi trebao biti upitan ako se pritom poštuje sloboda odabira i ako prohtjevi društva počivaju na općoj volji građana.
Anarhisti bi ovdje rekli da građanin gubi slobodu čim biva podvrgnut općim normama. S druge pak strane, teorija demokracije kaže da su upravo građani suvereni, nositelji političke moći, pa se onda podvrgavaju nečemu što su sami odlučili. U diktaturama, građane se i ne pita žele li se podvrgnuti, ondje ih se uvjerava da je svaka politička odluka upravo njihova želja. No i u demokraciji nije baš uvijek jasno u kolikoj su mjeri političke odluke u skladu s općom voljom. Pa i samo obrazovanje, koje nije puko gomilanje znanja nego sustav usvajanja znanja i umijeća u skladu s potrebama društva, nameće pitanje o svojim sadržajima i ciljevima. Tko odlučuje što su potrebe društva i koje su njegove vrijednosne norme?
U svakom društvu dva i dva jesu četiri. Ali obrazovanje nije samo usvajanje egzaktnih spoznaja i pravila, nego učenje o pitanjima koja se različito tumače, na koje čovječanstvo nema jasan, konačan odgovor. Kako primjerice protumačiti Darwinovu teoriju evolucije? Postoji li čudovište u Loch Nessu? Može li se uz pomoć račvastoga drva pronaći voda? Je li pozdrav »Za dom« zločin? Suvremena znanost, a ponekad i pravosuđe, nalazi se pred brojnim otvorenim pitanjima, od kojih se neka nikad ne će riješiti. To samo po sebi uglavnom ne predstavlja problem za čovječanstvo, ali problem nastaje onda kad neka od tih pitanja, odnosno njihova tumačenja, postaju opće norme za društvo. Ili još gore, kad netko utjecajan svoje mišljenje predstavlja kao opće, a svoje interese kao opću volju. Takva manipulacija društvom, ignoriranje tradicionalnih vrijednosti ili jednostavno opće volje, redovito izaziva napetosti i teške potrese u društvu.
Komunistički su režimi u pravilu u svoje obrazovne sustave ugrađivali programe »antifašističkoga« odgoja, ukratko: učili su djecu da je fašizam sve ono što nije u skladu s njihovom službenom politikom. Teoretičari obrazovanja tu su pojavu krajem 20. stoljeća nazvali »naređenim antifašizmom«, koji je izazvao ozbiljne dugoročne poremećaje u dotičnim društvima. Mladi su ljudi s vremenom uočavali nesuglasje između teorije i prakse službene politike. »Naređeni antifašizam« unio je nered u vrijednosne sustave nekoliko naraštaja i u konačnici se pretvorio u svoju suprotnost. Rezultat toga jest to da u nekolicini bivših komunističkih država bujaju neofašistički pokreti.
Obrazovanje, koje je najkasnije u dvadesetom stoljeću postalo neizostavni cilj svake državne politike, proces je formalnoga oblikovanja pojedinca u zrelu osobu u kontekstu njegovih duhovnih, tjelesnih, društvenih i kulturoloških osobina. Pedagoška znanost razvila se kao posebna disciplina s ciljem oblikovanja obrazovnih procesa. Zbog činjenice da obrazovan građanin raspolaže posebnim znanjima i umijećima od važnosti za društvo, suvremena država u vidu obrazovne politike nastoji utjecati na tijek i ishod obrazovnih procesa. Obrazovnoj politici ponajprije je zadaća osigurati dovoljnu količinu kvalitetne radne snage za potrebe vlastitoga tržišta i državnih institucija. Nadalje, obrazovni sustav od ključne je važnosti i za opću stabilnost društva, jer ciljano omogućuje stjecanje građanskih sposobnosti i promiče opće vrijednosti i zajednička mjerila. Ukratko, ljudi se školuju da bi mogli dobro raditi svoj posao, ali i da bi mogli razumjeti društvene procese i u njima kvalitetno sudjelovati.
Obrazovanje nije samo ograničeno na školu, ono se odvija već u okviru odgojnih procesa unutar obitelji i u drugim vidovima socijalizacije, kao i u programima izobrazbe odraslih. Uz odgoj i opće životno iskustvo, formalna izobrazba pojedincu omogućuje preuzimanje uloge kompetentnoga građanina koji je u stanju zajedno s drugima sudjelovati u oblikovanju društva.
Obrazovnu politiku država osmišljava zajedno s kulturnom politikom, koja nije samo puka skrb za kulturna dobra nego nastoji sustavno utjecati na društvene procese vezane za stil života, vrijednosti i uvjerenja. Poput kulturne i svih ostalih vidova politike, obrazovna politika nastoji dugoročno utjecati na strukturu društva. Obrazovni koncepti određuju smjer te politike, odnosno što se želi postići obrazovanjem i u kojoj mjeri. Osim stručnih potreba i sadržaja, obrazovna politika neizbježno je izložena utjecaju idejnih škola, od tradicionalnih do liberalnih, u skladu s profilom određenoga društva i političkoga sustava.
Zapadne demokracije na svojem vrhuncu u drugoj polovici 20. stoljeća bile su društva organizirana u skladu s tradicionalnim vrijednostima, crpile su nadahnuće iz vlastitih kulturoloških izvora i bile otvorene za nove ideje. Dijalog, pluralizam i snošljivost bili su važni mehanizmi unutarnjih odnosa, uz istodobno ljubomorno čuvanje postojećega poretka. U većini tih država socijalna dinamika razvijala se uz pomoć pučkih stranaka, političkih okupljališta najširih društvenih slojeva smještenih na desnici i ljevici, koja su uz dijalog i uzajamno natjecanje utirala put daljnjemu profiliranju društva.
Dvadeset i prvo stoljeće donijelo je ubrzanu globalizaciju, otvaranje tržišta i stupanje na scenu novih medija, koji su omogućili ne samo korjenite promjene u komunikaciji, prepuštajući svakomu da sam, bez stručne potpore i institucionalnoga nadzora oblikuje svoju sliku stvarnosti, nego su na sebe preuzeli i neke funkcije političkih stranaka, udruga, pa čak i parlamenta. Time se u društvenim procesima otvorio novi prostor za manipulaciju, u koji se guraju interesne skupine i poduzeća, koji slijede vlastite ciljeve igrajući na kartu neznanja i dezorijentiranosti građana. Kao rezultat toga javlja se kronična dezorijentiranost društva i dugoročna nestabilnost političkoga sustava.
Zapadna društva danas, za razliku od onih otprije pedesetak godina, ne ustrajavaju više na vlastitim općeprihvaćenim mjerilima, ne pozivaju se više na duboko ukorijenjene vrijednosti i oblike ponašanja, nego se pretvaraju u svojevrsni idejni švedski stol na kojem svatko može odabrati što hoće. Ponuđači hrane na tom stolu ne nude uvijek kvalitetnu prehranu, nego nastoje prodati što više, uvjeravajući korisnike da je njihova ponuda najbolja. Kako u tim okolnostima teče socijalizacija, uključujući i obrazovni sustav, i koji su krajnji rezultati tih procesa?
Obrazovanje je danas naglašeno usmjereno na učinkovitost, kako bi se pojedinac što bolje prilagodio tržištu. No kao rezultat obrazovnih procesa, zajedno s novim oblicima komuniciranja, javljaju se naznake društvene dezintegracije i sve jačega individualizma. Umjesto da građani puštaju korijene u društvu, udaljuju se od zajednice i ona gubi svoju prepoznatljivost. Ulogu tradicionalnih uporišta poput obitelji, zavičaja, vjere, ustaljenih norma i pravila, preuzeli su trendovi, promjenjivi orijentacijski mehanizmi s vrlo labilnom podlogom. Umjesto identifikacije s vlastitom socijalnom skupinom, sad je sve važnije prepoznati trend i slijediti ga, bilo u glazbi, odijevanju, načinu komunikacije, jelu, piću…
U tom se kontekstu brojni pojedinci okušavaju u ulozi »influencera«, onih koji će uz pomoć suvremenih oblika komuniciranja postati popularni i okupiti skupinu sljedbenika. Socijalizacija, gledano iz te perspektive, gubi svoj prvotni smisao, jer u tom slučaju pojedinac svoju individualnost ne određuje naspram određenih norma i pravila, nego ju mora uvijek iznova potvrđivati prilagodbom trendovima.
Informacijsko doba, poput svojedobno industrijalizacije, nosi sa sobom važne blagodati, ali i teške izazove. Informacijske tehnologije pružaju neiscrpan izvor informacija, uključujući i obrazovne sadržaje. Istodobno, u tom nepreglednom mnoštvu informacija teško se snaći, što otvara prostor manipulaciji, često ciljanoj s konkretnim interesima.
Živimo u vremenu sustavnoga povlačenja države iz svih sfera društvenoga života i prepuštanja prostora tržištu. Obrazovni sustav, ako je doista riječ o sustavu, može oblikovati i usmjeravati jedino državna vlast, odnosno vlada i parlament. Međutim, državne institucije u tom pogledu pokazuju sve manje volje, prepuštajući inicijativu interesnim skupinama i neformalnim središtima moći. Država je sve manje čuvarica tradicionalnih vrijednosti, a sve više moderator koji izbjegava vlastito mišljenje. Više čak nije općeprihvatljivo ni da roditelji usađuju svojoj djeci norme koje su izgrađivane i čuvane naraštajima. Umjesto toga, normativna uloga prepušta se »influencerima«.
Oni koji danas, krećući prvi put u školu, uče kako preživjeti u prometu poštujući prometna pravila i prepoznajući opasnosti, jednoga će dana u životnoj školi naučiti da u životu opća pravila imaju sve manju važnost, a umjesto njih važno je imati u vidu nepredvidljive okolnosti. Obrazovanje danas umjesto odgovora na pitanje kako živjeti nudi savjete kako uspješno preživjeti. Umjesto zajedničkoga definiranja općih interesa, društvenim odnosima sve više upravljaju pojedinačni interesi u međusobnom tržišnom natjecanju, kao da je netko odjednom odlučio primijeniti teoriju Thomasa Hobbesa »Rat svih protiv sviju«. Što znači uspjeh i kako ga definirati, ostaje na svakom da odgovori za sebe, jer vrijednosni oslonci nisu na cijeni.
