»S anđelima i arkanđelima« najčešće su riječi kojima misnik najavljuje najsvečaniji dio euharistijskoga slavlja. No anđeli su iz sakramenata u Pismu neuobičajeno izočni. Đakona Filipa, doduše, anđeo šalje da krsti, kao što i krštenike »s četiri vjetra« sabiru anđeli; no na Kristovu ih krštenju nema. Dva anđela otpravljaju učenike kojima je Krist o uzašašću obećao Duha; no na Pedesetnicu anđela nema. Narod se na euharistiji hrani »kruhom Jakih«, no duhova »jakih u sili« nema ni u dvorani posljednje večere ni na Kalvariji. Makar Propovjednik upozorava da se svaki ispit savjesti odvija pred anđelom, apostoli ni ispovjedničko poslanje nisu na Uskrs primili od anđela, a i nemoćnike su ozdravljali svetim uljem – bez anđeoskih riječi ili čina.
Za razliku od židovskoga svećenika Jošue, novozavjetnim ređenicima Božji glasnik ne odijeva novo ruho. Ukratko, ženidba je jedini sakrament kojemu anđeo u Pismu pribiva, i to kao – kum.
Upravo je, naime, arkanđeo Rafael od kolebljivoga Raguela za Tobiju isprosio Sarinu ruku: »Ne boj se dati mu je; jer je za ovoga bogobojaznoga čovjeka određena tvoja kći za ženu.« No odsudnost tih anđeoskih riječi prepoznao je tek slikar koji se oko svojega stilskoga izričaja nije kolebao ni trena. Dok su kasniji barokni majstori u Tobijinim i Sarinim zarukama vidjeli tek komornu romansu ili žanrovsku pijanku, Talijan Bicci di Lorenzo na svojem je ulju na drvu pozornost sa zaručničkoga prstena i bračnoga ugovora lukavo svrnuo na svadbeni stol. Jer za njim se u elegantnom ritmu gotičkoga sloga otkriva pravi sraz duševnih stanja: Rafaelov mar i Tobijin žar, Raguelova suzdržanost i Ednina uzrujanost, ali i Sarina neizvjesnost. Navodni atavizmi smjerna i sanjiva slikara tako se ispostavljaju rafinmanom: kromatska oskudnost ističe Sarinu razdrtost u sebi, a kompozicijska sukladnost Rafaelovu i Raguelovu zagledanost – uvis.
Tek je pogled uvis na raspelo u vavelskoj katedrali smjernoj kraljici Jadvigi Anžuvinskoj zaliječio razdrtost duše. Sveta se Poljakinja i di Lorenzova vršnjakinja – rođena 1373. – pod križem, naime, našla kolebajući se hoće li ruku dati Vilimu Habsburškomu, za kojega ju je otac zaručio još kao dijete, ili Jogajli, dvadeset godina starijemu litavskomu knezu. Raspeti joj nije uzalud svrnuo pažnju na poganina Jogajlu: osim što će krštenje zbog nje primiti knez, primit će ga i sav njegov narod. Ali bilo bi oskudno u »najkršćanskijoj kraljici« prepoznati tek donositeljicu pomirenja srednjoj Europi. Unatoč srazu godina i jezika, unatoč zazoru svojega izbora i žigu svoje neplodnosti, Jadviga je za supruga imala toliko žara da joj je preteklo i za gladne kruha i duha: osim trpeze za nemoćnike u njezinu dvorcu, mirazom je obnovila i krakovsko sveučilište. A da ostane i »utočištem svećenika«, svaki se dan krijepila – hranom anđela.
