Dvije su kratice, PFAS i TFA, nedavno uznemirile medije, udruge za zaštitu okoliša, pojedine znanstvenike i odgovorne ljude u nadležnim institucijama. PFAS su fluorom bogate kemikalije, sadrže vezu ugljik-fluor, jaku kemijsku vezu koja je »neraskidiva« pa se stoga PFAS molekule zovu vječne kemikalije. Kad jednom uđu u prirodu – ne izlaze. PFAS kemikalije mogu biti pesticidi, lijekovi, rashladni plinovi… TFA je kratica za trifluorooctenu kiselinu, to je konačni produkt pregradnje PFAS kemikalija. To znači da tamo gdje ima TFA-e, ima, ili je bilo, PFAS-ova.
Rezultati najnovijega istraživanja pokazuju da su mnoge rijeke u Europi, uključujući Savu, onečišćene TFA-om i PFAS-ovima. Uzorke u deset europskih zemalja prikupili su članovi Europske mreže za pesticide PAN i predali na analizu u Centar za tehnologiju vode u Karlsruheu.
Mjerenja pokazuju da je količina PFAS-ova mnogo veća nego prije desetak godina te da je koncentracija TFA u većini slučajeva viša od dopuštenih granica za pitku vodu. U objavljenom Izvješću o TFA u vodi (Pan Europe i Global 200) stoji upozorenje: »Izvjesno je da će se onečišćenje povećavati svakim danom ako se ne poduzmu odlučne mjere za suzbijanje unosa TFA, prije svega zabranom PFAS pesticida i fluoriranih plinova.«
U medijskom se prostoru Hrvatske, opravdano, pojavila kratkotrajna uzbuna zbog otkrića trifluorooctene kiseline u rijeci Savi. Doduše, uzorci su uzeti nizvodno od Zagreba, što znači da će ta kemikalija, stvorena u Zagrebu, plutati prema Dunavu i Crnomu moru. Ostaje pitanje odakle TFA u Savi, koji je osnovni uzrok i izvor onečišćenja te koliki je zdravstveni rizik za stanovnike Zagreba i za one nizvodno. Iako se, s pravom, fluorirani pesticidi (na primjer, bifentrin) smatraju glavnim uzročnikom pojave TFA u okolišu, ne smije se zanemariti doprinos fluoriranih lijekova (na primjer fluoksetin), fluoriranih plinova (CF4), ocjednih voda sa smetlišta (Jakuševec) ili pročistača otpadnih voda (Žitnjak).
Također, treba pojasniti da je količina TFA u rijeci nizvodno od velikoga grada Zagreba (600 nanograma po litri rijeke) znatno niža od doza izmjerenih u njemačkoj rijeci Labi (3300 nanograma), francuskoj Seini (2900 nanograma) ili belgijskoj Mehaigne (2500 nanograma). To nije razlog za slavlje, ali ni za paniku.
Toksikološki profil trifluorooctene kiseline, konačnoga produkta vječnih kemikalija, nije bezazlen. To je octena kiselina obogaćena s tri atoma fluora koji znatno mijenjanju njezina fizikalno-kemijska i toksikološka svojstva. Dok je octena kiselina u razrijeđenom obliku jestiva i poželjna namirnica u kuhinji, TFA je, i u vrlo niskim koncentracijama, korozivna kiselina, pripada skupini superkiselina, stabilna je i vrlo topljiva u vodi, što znači da je tu kemikaliju teško ukloniti iz rijeke ili pitke vode.
Stalna izloženost kiselini TFA može izazvati reproduktivne poremećaje ili oštećenja unutarnjih organa jer TFA je nagrizajuća kiselina. No najvažnije upozorenje njezine detekcije u ljudskom okolišu jest: TFA je dokaz prisutnosti vječnih PFAS kemikalija. Ili, gdje ima dima, ima i vatre. A PFAS kemikalije su hormonski otrovi, izazivaju dijabetes i rak, remete rad žlijezde štitnjače i imunosni sustav u djece, uzrokuju povišeni tlak u trudnica…
Za TFA i PFAS-ove u rijeci Savi dug je put do čaše pitke vode. Ipak istim su kemikalijama ljudi izloženi izravno, i to u vlastitom domu. Zagrijavanjem teflonske tave, na primjer, dolazi do termičke razgradnje plastificiranoga posuđa i do oslobađanja fluoriranih spojeva i trifluorooctene kiseline. Stoga kuhinja može biti prava tvornica TFA i PFAS-ova. Osim teflonskih tava, u tu svrhu mogu »poslužiti« tosteri i sva ambalaža presvučena teflonskim slojem. Tako je, nažalost, priča o kraticama TFA i PFAS zatvorena u krugu – od polja do stola.
