– Pazi, oni su mene skinuli, odbacili, popljuvali sve što sam za njih učinio. Ja sam se znanstvene, pa i političke karijere radi njih odrekao. Ma svega sam se radi njih odrekao, a oni su se priklonili protivniku, mene odbacili… Izglasali su mi nepovjerenje. Jasno, preduhitrio sam ih i dao neopozivu ostavku – u dahu sam sve to izgovorio svom duhovniku. A on mrtav hladan reče:
– A kakva ostavka može biti nego neopoziva?
– Ma nemoj mi sad ti prodike držati – rekoh ogorčeno i nastavih:
– I pazi, oni su tu ostavku prihvatili. Nitko, ama baš nitko nije rekao riječ za mene. A godinama sam ih vodio. Ti znaš da sam, kako je govorio naš župnik, još od osnovne škole rođeni vođa… Dobro sam ih vodio. Najsjajnije trenutke baš su pod mojim vodstvom doživjeli. Bili su prije mene samo neko društvo, a uza me su postali ime. Vodio sam ih po cijelom svijetu, bili su kod dvojice papa. I sve, sve sam to ja organizirao, a oni su sve to odbacili, zaboravili! I što ću sada ovakav, što mi ostaje? – upitah zdvojno.
Moj duhovnik, inače školski kolega, mirno reče:
– Ostaje ti, recimo, tvoja obitelj.
– Obitelj? – upitah začuđeno kao da je to nešto što prvi put čujem, a duhovnik gotovo okrutno nastavi:
– Ah, da! Zaboravio sam da je društvo tebi bila obitelj. Istina, cijelu si svoju obitelj lijepo učlanio u društvo, gotovo ih prisiljavao da u njemu budu jer ti tako nisi morao imati grižnju savjesti. Svi ste bili na okupu i svi ste unutar društva bili velika sretna obitelj…
– Ma daj, kako možeš – morao sam ga prekinuti. – Da nisi to što jesi, sad bi ti vidio svoje… Uostalom, zašto mi to nisi prije rekao?
– O jesam, jesam. Nebrojeno puta, samo ti nisi htio čuti. Svi su me tvoji molili, i supruga i djeca, neka s tobom razgovaram, ali ti nisi slušao. Obećao bi im jedno, a onda nastavio po starom. Svi vaši razgovori i doma za stolom i u slobodno vrijeme, kojega ti radi društva i nisi imao, bili su o društvu. Tvoja mi je Nela rekla da ne živi s tobom, već s društvom. Kada sam ti to rekao, ti si joj očitao bukvicu. Pa i djeca su bila tamo samo zbog tvoga autoriteta.
– Ma daj! – uzviknuh izluđeno. – Sad ćeš mi još reći da sam zanemarivao obitelj. A bio sam s njima uvijek zajedno na misi, za blagdane, rintao od jutra do sutra da bi oni sve imali! Još sad samo reci da ni na poslu nisam bio kako treba?!
Duhovnik mirno nastavi: – Jesi, bio si dobar, ne mogu ništa drugo reći. Ali priznaj! Često si se svojim poslovnim ugledom koristio za promidžbu društva…
Opet sam ga prekinuo. – Dobro, sve si mi lijepo očitao. Ti si neki dr. fra, a isti si kao oni koji su me popljuvali i pod noge bacili sve što sam za njih učinio. Došao sam kao prijatelj prijatelju da te pitam za savjet što mi je sada činiti, čime se baviti…
Još nisam ni završio, a duhovnik mirno reče: – Pčelama!
Mislio sam da nisam dobro čuo ili da se šali kad on ponovi: – Pčelama!
– Ma jesi ti normalan? Da si rekao: »Uzgajaj konje« ili: »Kupi farmu zagorskih purana«, to bih još razumio, ali pčele?
– Za konje nemaš uvjete, a purani bi ti ubrzo počeli ići na živce i još bi više vrijeđali tvoj ionako povrijeđeni ego.
Nisam mogao vjerovati svojim ušima. Zar nas duhovnici tako dobro poznaju? Čitao me kao otvorenu knjigu, no nisam se dao. – Čekaj, čekaj, a kako se pčele uklapaju u sve to?
On mirno nastavi: – Ljut si i povrijeđen i ne ću raspravljati s tobom, još manje svađati se. Ali nešto kao pčele dobro bi ti došlo. A sigurno i među prijateljima imaš one kojima je to struka.
– Pa ne misliš valjda da ću se toliko poniziti i otići nekomu: »Čujte, ja bih se bavio pčelama.« Svi znaju da su me u društvu isfućkali, još bi mi samo ta degradacija trebala. Najbolje da se sam pokopam, a ti mi tako pametan održi govor, ovako kao sada – gotovo sam se predao. Ali on nije.
– Kako želiš! Ne mislim da ćeš ikoga ići išta pitati, ti si i prepametan i preponosan za takvo što. Ti ćeš kao prvi znanstvenik sve to naći u literaturi, a u praksi ti može pomoći fra Ambrozije. On se nakon bolesti počeo intenzivno baviti pčelama.
– Prestani. Znaš, da nisi to što jesi, sad bih te… I nikada više ne bih s tobom riječi progovorio.
– Znam – reče on mirno. – To ti je baš kršćanski!
Mahnuvši rukom ode, ostavljajući me sama, napuštena. Zar i ti, sine Brute? Sad sam potpuno razumio Cezara. Još sam i bio Cezar u duši.
Bacio sam se na posao izbjegavanja boravka s obitelji. Njih sam na silu uvukao u društvo i sada su nosili teret moga izopćenja. Nisu ništa govorili, ali to je bilo strašnije nego da su vikali. A ni fra Leopoldove pčele nisu mi izlazile iz glave.
Još uvijek pod pritiskom poniženja, stresa, čega li, budio bih se kao u nekoj mori. Sad sam još počeo sanjati da me bodu pčele, desetci njih. Nela mi je brisala čelo i donijela čaj govoreći nježno: – Popij čaj s medom, za smirenje!
Ispljunuo sam ga vičući: – Samo s medom ne! – I nastavih spavati jecajući.
Ujutro smo se svi pravili kao da ništa nije bilo. Nela je pak nazvala fra Leopolda, a on mi se onda kao slučajno javio. – Kako pčele? Zuje li, bodu? – smijao se s druge strane mobitela, a onda nastavio ozbiljno: – Sutra idem za Zagorje fra Ambroziju na med. Hodi sa mnom pa ćeš sve vidjeti izbliza.
Gotovo sam uzviknuo: – Jesi li ti normalan? Fra Ambrozije pozna me kao ugledna znanstvenika i čovjeka, pa što će sada misliti o meni? Propalitet, propao radi jednoga društva!
– A, vidim, još si u društvu, srušen s trona! – mirno će duhovnik. – Samo da znaš, da te umirim, on nakon ozdravljenja više ni o kome i ni o čemu ne razmišlja. Pa i ti to dobro znaš jer si se zauzeo oko njegova liječenja. Osim toga, ideš sa mnom samo radi društva, da ne idem sam. To mi kao prijatelj ne možeš odbiti.
Pristao sam – istina, preko volje – i evo nas već prve subote poslije toga na putu za pčelinjak. Dan je bio miran, sunčan, baš za boravak u pčelinjaku, dan kakav i pčele vole. Vozeći se, stalno sam se vraćao na to što će fra Ambroz misliti o meni i kakav ću dojam na njega ostaviti. Pitao sam se zna li za moju priču s društvom. Duhovnik reče: – Ako i zna, on još od one neizlječive bolesti sve proživljava na svoj način.
Izletjeh prebrzo pitajući gestom: – Pa nije valjda šenuo?
– Nije ako to misliš. No ti ćeš ubrzo šenuti ako sa sobom nešto ne učiniš. Ako se, recimo, ne počneš baviti pčelama.
– Da ne voziš, sada bih ti pokazao…
– Pametan si čovjek. Oni su te izbacili iz društva, izbaci i ti njih iz glave i iz srca.
Htjedoh izustiti kako mu je lako to reći, ali da su to godine i godine rada, putovanja, nalaženja potpore, a oni su sve to odbacili. Ipak sam odšutio, tim više što smo s glavne ceste skrenuli prema staromu samostanu uz šumarke, stare voćnjake i onaj novi, posađen prije koju godinu.
Fra Ambroz ugleda nas izdaleka i pohiti nam u susret kao ono otac izgubljenomu sinu. Bijaše u habitu, s čvrstim cipelama na nogama. On je od onih fratara koji teško skidaju habit; to je dio njihove ozbiljnosti. Pozdravismo se srdačno kao stari znanci. Baš je fra Ambroz mojega duhovnika primio u samostan, a preko njega je i mene upoznao, i svih godina pratio nas je zajedno. Razgovaramo o tome u blagovaonici izrezbarenih drvenih zidova, s velikom zidanom peći pod oslikanim stropom. Pogled mi klizi po dugačkom stolu, a fra Ambroz, primijetivši to, reče kao ispriku s nekom tugom u glasu: – E, ovdje je nekada znalo biti više od deset naše braće. Bilo je sve živo. A gle sada. Jedan stari otpisani fratar…
– I pčele – vedro reče fra Leopold da prekine tužni monolog – pa je i dalje sve živo.
– Da, pčele – sada gotovo preobražen veselo reče fra Ambroz. – Hajdemo van k njima! Dan je onakav kakav i one vole. – I evo nas uz voćnjak gdje su u redovima složene košnice različitih boja.
– Ovo je idealno mjesto za pčelinjak: voćnjak, šuma kestena, dolje uz potok bagremi. Svuda su okolo livade, tako da imamo svih vrsta meda.
Leteći oko nas, pčele nisu pokazivale neprijateljsko raspoloženje, baš naprotiv. – Obojica ste pravi, još nas nijedna nije ni pokušala ubosti. Pčele imaju posebno razvijen osjet njuha, a miris nekih ljudi jednostavno kao da ih izaziva – reče fra Ambroz. – Baš ste dobro došli. Malo ćete mi pomoći oko vrcanja.
I već smo išli prema krilu samostana gdje su nekoć bile gospodarske zgrade, a sada je fra Ambroz tu uredio sve što treba za pčelinjak. – Godinama sam bio vani u našoj misiji i ljudi su mi htjeli nešto darovati kada su čuli da se dogodilo čudo u onoj mojoj bolesti. I evo, imam sve novo, najnoviju pčelarsku opremu – pojasni fra Ambroz. – No često mi nedostaje netko tko bi mi pomogao. S pčelama nema puno posla, ali se sve mora obaviti na vrijeme i u pravo vrijeme.
Je li kod tih riječi znakovito pogledao baš mene ili mi se to samo učinilo? Dok smo tako radili, moj se duhovnik kao slučajno okrenu prema meni. – Gle kako ti dobro ide! Snašao si se kao da to radiš svaki dan.
A fra Ambroz, za kojega smo mislili da i ne sluša, potvrdi: – Baš sam to htio primijetiti. Stoji ti kao da si svaki dan sa mnom, a i pčele su te prihvatile…
U meni je počela pobuna. – Nemojte vas dvojica kovati urotu! Te »dobro ti stoji«, te »pčele su te prihvatile«. Ja s pčelama posla imati ne ću!
Da me nije bilo sram fra Ambroza, bio bih ostavio okvire u vrcalici i otišao. Ovako sam samo nastavio raditi u šutnji, kao i njih dvojica. Dan je bio sunčan i sunce je ulazilo u prostoriju kroz velika otkrivena vrata. Negdje nedaleko pjevale su ptice, zujale pčele, a ja sam tonom svojih riječi pokvario tu čaroliju. Kada je posao bio gotov, fra Ambroz reče: – Ostat ćete na ručku, istina, kasnom, ali pravom domaćem, fratarskom. Sve je pripremljeno, vi malo prošećite dok postavim stol ovdje vani.
Ne čekajući duhovnika, počeh se žustro uspinjati uz brdo, strogo izbjegavajući onaj dio gdje su bile košnice. Bio sam ljut što sam uopće pristao doći u pčelinjak. Priroda oko mene bila je prekrasna, za razliku od mojega duševnoga stanja. Hodao sam i hodao i tko zna kada bih se zaustavio da nisam čuo da me traže.
Za vrijeme objeda fra Ambroz me pitao za obitelj, zahvaljivao na pomoći u bolesti. Priznao je da je to njegovo ozdravljenje bilo pravo čudo, povratak iz mrtvih. I tada je shvatio da mora početi nešto posve novo i posve iznova.
– Znaš kako je to, braća kao da me zbog bolesti i godina više nisu trebala, a ni sam se nisam htio vratiti na mjesto s kojega sam otišao. Ljudi kao da su tražili mlađe, ovako kao fra Leopold.
– Ma daj, već dolaze i od mene mlađi – reče duhovnik. – I oni su sada »mi«!
– Da, da, sad već i sam vidiš kako je to. Ali u ono vrijeme kada sam se ja povukao, ti si bio broj jedan! Nema u tome ništa loše – prisjeti se fra Ambroz. – Nakon čuda ozdravljenja mene su oporavile pčele. Otkrio sam ih… i one su otkrile mene. A ljude nisam ni ostavio ni zanemario. Dolaze po med, no čini mi se još i više na razgovor. Odlaze mirniji, sretniji, dugo mašu pri odlasku. I tako pčele i ja liječimo medom – završi fra Ambrozije.
Ne znam je li mi tu malu, kratku ispovijest ispričao kao poticaj da i ja ispričam svoju, no odlučio sam šutjeti. Fra Ambroz reče: – Vi odite uzeti med, a ja ću skuhati kavu pa ćemo je ovdje popiti.
Kada smo se vratili, sa stola su već mirisali kava i kolači; pogađate, medenjaci. – Pravi domaći – reče fra Ambroz. – Naučio sam ih spravljati za dugih zimskih večeri dok pčele miruju u košnicama. Putovi budu zameteni, ali ljudi i tada znaju doći, pa da ih malo razveselim. A osim toga u refektoriju sam lijepo izrađujem nove košnice. Na proljeće, kada se pčele roje, dođu pa me pitaju: »Pater, imate li koju košnicu, da se pokušam baviti pčelama? Ako ne uspije, vratit ću.« Još se nitko nije vratio, dapače, dolaze po još. No hajdemo mi piti kavu, ohladit će se! – reče točeći kavu u fine porculanske šalice onakve kakve se još mogu naći samo u starinskim kućama i starim samostanima. Otpivši prvi gutljaj, uzviknuh oduševljeno:
– Ovako nešto fino još nisam pio. Pa kakva je to kava?
– S medom – s jednostavnim smiješkom odgovori fra Ambroz.
Pio sam kavu na tren zatvorivši oči. Kao da su mi pred njima ipak ostali redovi raznobojnih košnica. Osjetih blagi dodir po rukama, na čelu. Bile su to pčele.
– Gle, baš te vole – razdragano će fra Ambroz.
– Ma osjetile su miris meda – rekoh da ga opovrgnem.
Malo poslije toga oprostili smo se od fra Ambroza. Činilo mi se da je mrvicu dulje no što je trebalo držao moju ruku u svojoj dok je govorio, istina, u množini, no samo je mene gledao ravno u oči. – Dođite kada god želite. Pčele i ja vas čekamo. U košaru sam stavio medenjake za Nelu. I ne zaboravite jakne: ondje su gdje ste ih i objesili, na grani trešnje.
Pri povratku nas smo dvojica gotovo čitavo vrijeme šutjeli. Fra Leopold ostavio me pred kućom s košarom preko koje je bila prebačena jakna. Odloživši košaru na terasi, kod kuće sam samo kratko opisao svoj cjelodnevni boravak u pčelinjaku i pošao na spavanje.
Drugoga jutra Nela i ja pili smo kavu poslije rane jutarnje mise. Djeca i ja kasnije bismo uvijek otišli u šetnju dok bi Nela spravljala ručak. Dok smo razgovarali, odjednom sam začuo neko dobrodušno zujanje: iz rukava moje jakne izlijetale su – pčele. Ljutio sam se na Nelu, koja po običaju nije odmah sinoć raspremila košaru. Kao da bi to nešto promijenilo! Pčele su letjele, ali ne daleko: sjedale su mi na glavu i ruke ili se vraćale u jaknu. Vikao sam uspaničeno: – Daj nazovi fra Ambroza i pitaj ga što učiniti s tim pčelama! Što će one ovdje, što će se dogoditi s njima?
Nela je nazvala, a fratar je mirno predložio rješenje. Ona ga je isto tako mirno poslušala. Kada su se sve pčele na tren skupile oko jakne i u njoj, pokrila ih je velikim stolnjakom. I evo nas umjesto šetnje i kuhanja ručka na putu k fra Ambrozu. Bojao sam se što će biti ako se pčele uplaše pa nas počnu bosti, no one su se stisnule u jakni, dobro pokrivene stolnjakom, i veselo su poletjele tek kad smo stigli do samostana pred kojim nas je čekao nasmiješeni fra Ambroz. Činilo mi se da lete još veselije no inače pa se vraćaju do nas – osobito do mene.
– Rekao sam ti jučer da te pčele vole i trebaju. I ti njih – reče fra Ambroz ozbiljno. – To su ti i pokazale. Nisu se uvukle u fra Leopoldovu jaknu makar je visjela odmah do tvoje. Ponavljam, čekamo te i one i ja.
Taman sam htio procijediti kakvu izliku, kada se fra Ambroz okrenu i kao za sebe reče: – Čuda se događaju, samo ih mi ne želimo vidjeti. Znamo kukati kada smo bolesni, kada nas odbace, ali smo preponosni – da ne kažem oholi – kada nam se nudi čudo: nekomu kroz ozdravljenje, nekomu kroz pčele.
Što reći za kraj? Počeo sam sve češće dolaziti k fra Ambrozu i pčelama. Zajedno smo radili sve što je oko pčela trebalo, ponekad u razgovoru, ponekad u šutnji, katkad u pjesmi. Nela i djeca išli bi sa mnom samo kada su htjeli, bez prisile. Na pčelinjaku sam radio, a kod kuće marno proučavao ta mala Božja stvorenja. One su sada na zaslonu mojega računala zajedno s fra Ambrozom, mojom obitelji i, jasno, mojim duhovnikom.
A društvo? Ma nije vrijedno trošiti vrijeme na njih. Propali su i sad životare u nekoliko ogranaka. Da ovo čuje moj duhovnik, rekao bi: – Društvo! Društvo! Još si uvijek na svom tronu!
– Nisam, u pčelinjaku sam! S fra Ambrozom – i s pčelama!
Dorica Barbić
