Poštovani, glede teksta objavljena u 4. broju Glasa Koncila od 28. siječnja u ovoj rubrici te vašega odgovora na pitanje što je izopćenje »unaprijed izrečeno«, slobodan sam i ja postaviti jedno pitanje. Znamo da svaki misnik nakon obreda svete pričesti s pažnjom istresa posvećene čestice s patene u kalež jer vjeruje da se u svakoj čestici nalazi Isus, Bog. Tko ne vjeruje u Isusovu prisutnost i u najsitnijim česticama, potpada pod kanonsku odredbu, bio on papa, biskup, svećenik, redovnik, laik. Kad to ne bi bila istina koju Crkva obznanjuje, mogle bi se preostale čestice s pričesnoga tanjurića samo otpuhnuti. Kod primanja svete pričesti na ruke na ruci također ostaju posvećene čestice. Gdje one završavaju? Nedvojbeno, na podovima, pa se po njima gazi. Znamo, prije Drugoga vatikanskoga koncila nije bilo moguće primiti sveto Tijelo Isusovo na ruke, nego samo na jezik, uz obvezni pridržaj pričesnoga tanjurića – da se spriječi svaka mogućnost oskvrnuća, opisana u kanonu 1367 – i na koljenima.
Čitatelj M. F.
Vaše dugačko pismo na dvije stranice ipak smo morali prilično skratiti pa se na tom ispričavamo. No mislimo da smo ključni dio i smisao Vašega pitanja prenijeli, kako bismo Vam pokušali ponuditi i odgovor na ključna pitanja. U prvom dijelu Vašega pisma sažeto i točno objašnjavate kako se trebamo ponašati s posvećenim česticama hostije i tu se možemo složiti s Vama: nitko od nas, pa bio on papa, biskup, svećenik ili vjernik laik ne može i ne smije nemarno – a posebno ne svetogrdno – postupati s posvećenim hostijama i njihovim česticama. Zato i vidimo da svećenici brižljivo, s mnogo pobožnosti i pažnje, kod purifikacije (čišćenja) plitice i kaleža postupaju s preostalim česticama. Isto to čine i vjernici. Ako bismo primijetili da to ne čine, to jest da kod pričesti na ruku nisu pažljivi i ne postupaju s nužnim poštovanjem i obzirnošću, morali bismo ih upozoriti na njihov nehaj i na nedopustivost takva ponašanja.
U nekim slučajevima svjedočimo da svećenici u našim crkvama to i čine da ne bi došlo do svetogrđa. No kod primanja pričesti na ruke nije riječ o bacanju ili zadržavanju posvećenih čestica u svetogrdne svrhe. Stoga bismo i tomu pitanju trebali pristupati razborito i bez pretjerivanja, da ne bismo dopušteni način primanja pričesti na ruke stavili na »loš glas« (jer se s njime ne slažemo), nego da bismo svima istaknuli – što je i vjerojatna namjera Vašega pisma – da su posvećene hostije najsvetije što kao katolički vjernici imamo te da moramo učiniti ama baš sve da ne bi – pa ni nemarnošću – došlo do grješna odnosa prema posvećenim hostijama i njihovim najsitnijim česticama i da one ne bi završile – kao što pišete – na podu. Naša nas ispravno formirana savjest mora potaknuti upravo na takvo ponašanje u dubokoj pobožnosti i skrušenosti svaki put kada se pričešćujemo, bez obzira pričešćujemo li se na usta ili na ruke.
Stolni i zborni kaptol
Molim Vas da mi objasnite razliku između stolnoga i zbornoga kaptola. Je li tu riječ samo o nekim tradicijskim razlikama ili postoje različitosti?
Čitatelj iz Varaždina
Kaptol (prema kasnolatinskom capitulum: zbor duhovnika), kako piše na mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije, u Katoličkoj je Crkvi »zbor kanonika kojemu je zadaća obavljati bogoslužje u stolnoj ili zbornoj crkvi te pomagati biskupu u upravljanju biskupijom«. »Ako je smješten u sjedištu biskupije, zove se katedralni ili stolni kaptol (capitulum cathedralis), a ako je u kojem drugom mjestu biskupije, zove se kolegijalni ili zborni kaptol (capitulum collegiale). Nekoć su katedralni kaptoli preko generalnoga vikara za sedisvakancije obavljali biskupske dužnosti, a od XV. st. birali su dijecezanskoga biskupa. U Hrvatskoj su kaptoli imali važnu ulogu u javnom životu jer su kao vjerodostojna mjesta (loca credibilia) izdavali strankama isprave u pravnim poslovima. Takvi su kaptoli bili Zagrebački, Čazmanski, Požeški, Srijemski, Bosanski, Kamenički, Modruški i Senjski. Na području Dalmacije prevladao je notarijat, ali su i ondje djelovali kao loca credibilia kaptoli: Ninski, Skradinski, Splitski i Kninski.« Te informacije možete pronaći i na službenim internetskim stranicama naših (nad)biskupija.
