Molim Vas pojašnjenje postoji li službeno stajalište Crkve da se za potrebe zajednice donira 10 posto obiteljskih prihoda? Znam da se o tome naučavalo u Starom zavjetu, no je li i dalje tako?
Miron H.
Nismo čuli da bi izdvajanje desetine, to jest 10 posto obiteljskih prihoda, bilo službeno stajalište Crkve i da bi toliko trebalo darovati za potrebe zajednice. Starozavjetna praksa nije mjerilo za novu crkvenu praksu, u kojoj se ističe da vjernici za potrebe Crkve moraju darovati, ali prema svojim mogućnostima i dragovoljno. Peta crkvena zapovijed kaže da smo dužni dati doprinos za uzdržavanje Crkve i njezinih službenika: »Pridonosi za crkvene potrebe!« Pridonositi možemo na različite načine i ne nužno novčano, posebno ako smo i sami u oskudici, ali možemo i svojim konkretnim radom i djelovanjem, pa i drugim materijalnim dobrima, jer su potrebe »Crkve« doista velike. Prakse u Crkvi po svijetu donekle su različite, ali sve s istim ciljem širenja radosne vijesti. I to ne samo one u našim župama, nego i na razini univerzalne Crkve jer i sami znate da svaki vjernik nastoji pridonositi koliko može za Caritas i ljude (pa i sužupljane) u potrebi, za siromahe u svijetu, za misije, za sjemeništa. Mi u našim župama u Hrvatskoj u novije vrijeme svoju bratsku ljubav i solidarnost prema našoj braći u Bosni i Hercegovini također pokazujemo ne samo na duhovan način i molitvom, nego i konkretno, jer jednu se nedjelju u godini prikupljaju i materijalna sredstva baš za njih. U svemu tome ne smijemo zaboraviti da »udovičin novčić« u Božjim očima – kao dar čista srca i otvorene duše – može vrijediti daleko više nego desetina ili puno materijalnih dobara ako ih darujemo neiskreno. Zakonik kanonskoga prava (kan. 222, par. 1) navodi: »Vjernici su obvezni pomagati Crkvi u njezinim potrebama, da bi imala što je potrebno za bogoštovlje, za djela apostolata i dobrotvornosti i za dolično uzdržavanje službenika«, a paragraf 2 ističe: »Vjernici su također obvezni promicati društvenu pravdu i, spominjući se Gospodnje zapovijedi, pomagati siromasima iz svojih prihoda.« No kada Zakonik kanonskoga prava govori o stjecanju dobara, u kanonima 1261, 1262 i 1263 ističe da je vjernicima »slobodno davati vremenita dobra u korist Crkve« i da ih je »dijecezanski biskup dužan podsjećati na tu obvezu« i to »na prikladan način zahtijevati«, a »vjernici neka pomažu Crkvu prilozima koji se od njih traže, prema odredbama koje donosi biskupska konferencija«. Štoviše, dijecezanski biskup nakon savjetovanja s ekonomskim i prezbiterijalnim vijećem može za potrebe biskupije »nametnuti« umjeren doprinos, razmjeran prihodima javnih osoba koje su pod njegovom upravom, ali i »ostalim fizičkim i pravnim osobama«, premda mu je to nametanje »izvanrednoga i umjerenoga davanja« dopušteno »samo ako je velika potreba i pod istim uvjetima«, pri tome »poštujući krajevne zakone i običaje koji mu daju veća prava«. Isto tako, kao što znate, u nekim državama poput Njemačke, na primjer, vjernici su dužni plaćati crkveni porez državi, koji se prosljeđuje Crkvi, koja se tim sredstvima koristi za svoje potrebe. U Italiji vjernici isto tako slobodno daruju od svojih prihoda određeni postotak, no to ne znači da i u tim državama vjernici, posebno oni koji to tako osjećaju, ne daju i dodatne priloge za crkvene potrebe na raznim područjima, možda i više od desetine prihod
