Razočaranja su dio našega života. Razočarava nas naša obitelj, razočarava nas naš posao. Razočarani smo samima sobom. Načinili smo si iluzije o sebi i o drugima. Prevarili smo se. Bolno je to spoznati. Mnogi radije izbjegavaju tu bolnu spoznaju. Ali onda su trajno u bijegu od samih sebe. Onda nikad ne dođu do mira. Ako se suočimo sa svojom čežnjom, onda se možemo pomiriti s tim da naš posao ne ispunjava naša očekivanja. Onda se slažemo sa samima sobom, sa svojim pogrješkama i slabostima. Uopće ne moramo dostajati samima sebi.
Prije otprilike 30 godina prošao sam trening osjetljivosti. Pritom sam došao u dodir s neispunjenim potrebama svojega djetinjstva. To je kod mene izazvalo krizu. Imao sam osjećaj da sam ostao po strani. No kada sam jednom na odmoru sam sjedio pored jezera i promatrao valove, odjednom me je preplavio duboki mir. Iznenada sam mogao prihvatiti sve neispunjene potrebe.
Mogao sam si reći: »Dobro je što nisi postao sit. To te čini budnim i živahnim, to te čini otvorenim prema Bogu. Možda bi inače došao na razinu građanstva, možda bi tako donekle zadovoljno živio. Ali nikada ne bi otkrio svoj istinski poziv.« Svoj poziv vidim u držanju budnom čežnje u svojem srcu kako bih živio otvoreno prema Bogu i kako bi moje srce bilo široko i za ljude.
Široko srce ima prostora za ljude. Ono ne osuđuje. Ono je iskusilo i prihvatilo život sa svim njegovim razočaranjima i iluzijama. Ali nije se skupilo, nego je prihvatilo razočaranja kao skok prema Božjoj širini. I upravo zato što se iskreno prepustilo svojemu stanju, u njemu je rasla čežnja za Bogom. I pritom je i ono samo postalo široko.
Iz knjige »Knjiga o umijeću življenja«, Glas Koncila, 2020.
