Prijateljstvo je bez dvojbe jedno od najuniverzalnijih međuljudskih osjećajnih odnosa. Ono nastaje i iz manjih razloga, ali uglavnom iz niza svjesnih i nesvjesnih unutarnjih pobuda, kao što je to slučaj i s drugim osjećajima. Čovjek zna osjetiti simpatiju prema osobi koju sretne prvi put i ne znao mnogo o njoj te svjesno ili nesvjesno želi svratiti i njezinu pozornost na sebe. Psiholozi tvrde da se tu mora raditi i o nekoj dubljoj motivaciji. Naša podsvijest zamijeti možda u toj osobi mogućega prijatelja, osjeti neke tajanstvene sklonosti koje će možda jednom prodrijeti i u svijest. I to ne moraju biti neki nezdravo sebični razlozi. Dio stručnjaka upozorava da snažan izvor prijateljstva može biti afektivna energija. Težnja za prijateljstvom s nekim izvire, dakle, iz dna naše duše i prije nego što o nekome steknemo sve spoznaje.
Toj sklonosti ne smetaju ni razlike koje izviru iz mogućih barijera jedne nacije, vjere, pogleda na svijet i sličnoga. U literaturi se nailazi na prijateljstva između neprijateljskih vojnika, pa i onih između kriminalaca. Psihijatri ili defektolozi potvrđuju vrlo čvrsta prijateljstva među bolesnicima u klinikama za psihički oboljele, odnosno u ustanovama među djecom s teškoćama, bez obzira na to što je njihov emocionalni život bio vrlo slabo razvijen.
Poznato je i dugogodišnje čvrsto prijateljstvo između jednoga katolika i jednoga muslimana unatoč ratnim stradanjima s jedne i druge strane.
Očito puki zajednički interesi, bili oni duhovni ili materijalni, ne objašnjavaju dovoljno dubinu prijateljstva između dviju osoba. Da bi došlo do prijateljstva, obje strane moraju biti spremne za to. Pri tome se ne postaje prijatelj s nekim zbog toga što je netko najkvalitetniji u nečem. Slično kao u ljubavi: uvijek ima boljih i ljepših, ali srce priraste baš uz određenu osobu. Pa i Isus je bio najveći prijatelj s apostolom Ivanom, ali ga nije smatrao najboljim, nego je uzeo Petra za vođenje Crkve. Jednostavno, prijateljstvo po svojoj prirodi ne računa na korist.
Ljudi znaju kukati da nemaju prijatelja, a trebali bi vidjeti zbog čega. Možda je ipak do njihovih postupaka i smetnja u njima. Primjerice iz literature i psihoterapeutske prakse poznato je da previše zatvoreni ljudi, oni koji ne prihvaćaju druge, teško dolaze do prijatelja. Istina, mogu pritom igrati ulogu i vanjski razlozi, recimo da netko zbog svojih obveza nema vremena na raspolaganju ili ne posjeduje afektivnu energiju bez koje teško nastaje prijateljstvo. Nadalje, sebičan čovjek, egocentrik, stvarno želi imati prijatelja, ali samo radi vlastite koristi. Isto je tako i s narcisoidnim čovjekom koji traži u drugoga potvrđivanje svoga prenaglašenoga »ja«, od drugoga očekuje da uvijek pažljivo sluša i da mu sve odobrava. Ponekad su u ljudi u pitanju i psihička opterećenja ili bolesti, primjerice veći ili manji stupanj nekoga vida neuroze, koja priječi spremnost za prijateljstvo.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
