Neke od najnapetijih natuknica iz svakidašnjice sa zasužnjenim zagrebačkim nadbiskupom u Krašiću zapisao je njegov supatnik, krašićki župnik Josip Vraneković, upravo na prijelazu između 1952. i 1953. godine. To nije bilo bez razloga. Upravo su u tim danima u Krašić pristizale prvi vijesti da će hrabri zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac postati – kardinal! I danas čitatelj Vranekovićevih zapisa iz tih dana teško ostaje ravnodušan. Ulomci se jednostavno čitaju u dahu.
Uvečer 29. studenoga 1952. radijske postaje iz raznih dijelova svijeta javljale su da je nadbiskup Stepinac imenovan kardinalom. Već idućega jutra pojavili su se novinari. Prvi koji je tražio nadbiskupovu reakciju bio je novinar iz Brazila. U sljedećim tjednima na vrata krašićkoga župnoga dvora kucali su strani izvjestitelji, mahom predstavnici uglednih novinskih agencija, poput »Associated Pressa« i »United Pressa«. »Nikada u povijesti svijeta nije se materijalizam trajno održao. Jao državi koja na materijalističkim principima bazira svoj opstanak. Ja sam čvrsto uvjeren u pobjedu Katoličke Crkve«, odgovorio je tih dana nadbiskup i kardinal Stepinac na pitanje inozemnoga novinara je li moguća suradnja između Crkve i države.
U skupini stranih novinara koji su u zimu 1952./1953. pohodili novoga hrvatskoga kardinala našao se i jedan zagonetni lik – austrijski fotograf židovskoga podrijetla Erich Lessing, rođen prije točno stotinu godina. Zajedno sa svojom suprugom Lessing je pokušao pristupiti nadbiskupu Stepincu 26. prosinca. No jugoslavenska mu je milicija onemogućila pristup. Njega i suprugu zaustavili su kod sela Brlenića. Naime, nakon vijesti o Stepinčevu kardinalatu režim je »podebljao« policijski obruč oko Krašića.
Zagrebački nadbiskup bio je već tada u vrlo ozbiljno narušenu zdravstvenom stanju. »Dr. Sučić šalje ovamo dr. Reisnera. Dolazi oko 10 sati prije podne. Vidi da je zdravlje Eminencije kritično. Krv mu se gotovo preko cijele lijeve noge zgrušala u žili. Teoretski je moguće, kaže liječnik, da zgrušana krv pođe naprijed, uniđe u srce – i nastupa smrt!« zapisao je župnik Vraneković nekoliko dana uoči Božića 1952., a tada je nadbiskup u krašićkom župnom dvoru podvrgnut i manjoj operaciji. A u glavnom gradu onodobne jugoslavenske države – Beogradu – odigravala se još jedna drama. Režim je u znak odmazde za Stepinčevo imenovanje kardinalom, kao i za oštar odnos hrvatskih biskupa prema svećeničkim udruženjima, naprasno prekinuo sve diplomatske odnose s Vatikanom.
Supružnici Lessing u Krašić su ipak ušli nekoliko dana nakon nove godine. Stepinac je i inače bio pomalo zabrinut zbog toga intervjua. Prvo, Lesssing i njegova supruga nisu došli u Krašić kako su najavili. Nadalje, zagrebački je nadbiskup strahovao hoće li inozemni izvjestitelji vjerno reproducirati njegove misli. Nadbiskup Stepinac i župnik Vraneković čak su i molili na tu nakanu. Vraneković u natuknici od 4. siječnja 1953. susret s austrijskim novinarskim bračnim parom opisuje pomalo šturo. Mogao bi i se steći dojam da ga se osobno nisu dojmili. »Konačno su došli oni Austrijanci, što su bili ovdje na Božić. Nazivaju pravom aferom odlazak nuncija. Na polnoćki bilo je kod njega 250 diplomata. Ministrirali su mu engleski vojni ataše i savjetnik američke ambasade. Cijeli ga diplomatski kor ispratio 27. o. mj. na stanicu. Francuski ambasador zastupat će Vatikan u Beogradu. Snimili su Eminenciju u crkvi, kući, kod stola. – Snimili su kako vjenča nećaka Franju Mrzljaka. Eminencija, preč. Šimečki i ja bili smo kod Mrzljaka na svadbi. ‘Najveće blago, što ga možete ostaviti svojoj djeci jest sv. vjera!’ – rekao je Eminencija.« Toliko je o susretu s Lessingom zapisao u svom dnevniku Vraneković.
No zagrebački se nadbiskup ipak, čini se, dojmio austrijskoga fotoreportera Lessinga. Stepinčev postulator mons. Juraj Batelja otkrio je prije nekoliko godina podatak da je Lessing zagrebačkomu nadbiskupu darovao njegov portret koji je snimio u Krašiću. Bio je to, rekao je postulator, znak Lessingove zahvalnosti jer je znao da se Stepinac u vrijeme rata zauzimao za progonjene Židove.
Taj portret, koji prikazuje Stepinca kako stoji u roketi kraj prozora krašićkoga župnoga dvora, može se danas vidjeti na naslovnici knjige mons. Batelje »Blaženi Alojzije Stepinac – Spašavanje Židova i Srba u Drugom svjetskom ratu«.
Lessing je inače upamćen kao jedan od najpoznatijih fotografa 20. stoljeća. Bio je na brojnim mjestima prijelomnih povijesnih zbivanja u Europi i svijetu. Kao fotoreporter bio je u Budimpešti 1956. kada je izbila Mađarska revolucija. Izvještavao je iz Kine i SSSR-a, a »pokrivao« je i neke od najvažnijih poratnih međunarodnih konferencija. Fotografirao je neke od najvažnijih političara u povijesti – američkoga predsjednika Dwighta Eisenhowera, sovjetskoga vođu Nikitu Hruščova, francuskoga predsjednika Charlesa de Gaullea, njemačkoga kancelara Konrada Adenauera… Kao samouki fotograf »obrazovao« se najprije na bojišnicama Drugoga svjetskoga rata. U ratu je i sam sudjelovao kao vojnik – i to u jednom od »ludih« rodova vojske – među britanskim padobrancima. Kao mladić za dlaku je izbjegao holokaust. Kao šesnaestogodišnjak uspio se izvući iz nacističkoga Beča i pobjeći u Palestinu. Njegova majka i baka u tome nisu uspjele. Ubijene su u koncentracijskim logorima Theresienstadt i Auschwitz. Njegovi biografski podatci, kao i najbolji radovi, mogu se pronaći na internetskoj stranici bečke zaklade koja nosi njegovo ime.
No zagonetno je zašto je uopće Lessing postao fotoreporter. Naime, nakon završetka rata kratko je živio u onodobnoj Palestini, prije nego što je uopće i proglašena Država Izrael. Bio je student radijskoga inženjerstva, vozio je taksi, kratko je živio u kibucu, fotografirao je dječje vrtiće i plaže nedaleko od Haife. Takav životopis ipak nije sasvim opravdavao poslovnu ponudu koju je dobio već 1947. – mogućnost suradnje s »Associated Pressom«. Prihvatio je ponudu i vratio se u Europu. Ubrzo ga je angažirala i agencija »Magnum« koja je tada pokrivala svaku stranu svijeta – svoje podružnice imala je u Parizu, Londonu, New Yorku i Tokiju. Kada je posjetio Stepinca u Krašiću, bio je suradnik upravo te agencije. To implicitno potvrđuje i Vraneković, zapisavši u svom dnevniku da su supružnici Lessing doputovali iz Pariza. No većinu svog fotoreporterskoga života Lessing je proveo u Beču, svojem rodnom gradu, a Beč je u to vrijeme bio i – rasadnik špijuna. Jasno, zapadnim je obavještajcima Beč mogao biti polaznom točkom za prodor u Istočni blok, a sovjetskim je špijunima austrijska prijestolnica mogla biti dobra odskočna daska za prodor u Zapadni blok. Pitanje je je li Lessing uz svoj fotoreporterski posao možda »usput« izvještavao i zapadne tajne službe o situaciji iza »željezne zavjese«…
Druga pak tajnovita biografska »crtica« Ericha Lessinga bila je njegova pripadnost masonskomu društvu. To se ne može pročitati u nekoj literaturi o teorijama zavjere i tajnim društvima, nego – ni manje ni više – na internetskim stranicama zaklade koja nosi njegovo ime i preko čijih se stranica za 500-tinjak eura i danas mogu kupiti neke reprodukcije Lessingovih najpoznatijih fotografija. Stranica zaklade Lessinga doslovce opisuje kao »posvećenoga humanista i slobodnoga zidara«. Njegovu pripadnost masonima potvrđuje i niz fotografija koje je Lessing snimio u raznim masonskim »hramovima« – osobito u Austriji, Njemačkoj i Francuskoj. Jasno, na takva mjesta ne može ući i fotografirati bilo tko. No nije poznato je li u trenutku kada je posjetio Krašić već bio član neke masonske lože. Lessing – tajnoviti fotograf koji je svojim objektivom »lovio« povijest – umro je relativno nedavno, 2018. godine u Beču.
