Kroz umjetnost se vidi prošlost, čita sadašnjost i usmjerava budućnost naroda. Hrvatski je narod bogat umjetnošću, od arhitekture, slikarstva, glazbe, zapravo svih izričaja. To ga čini prepoznatljivim u svijetu, unatoč ratovima, režimskim i militarističkim državnim uređenjima. Među prepoznatljivim umjetnicima širih razmjera je prof. Robert Šimrak, redoviti profesor Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Boravio je na studijskim putovanjima u Indiji, Egiptu, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Maroku i Austriji. Bio je predsjednik Hrvatskoga društva likovnih umjetnika od 2001. do 2003. te je u tom razdoblju koordinirao projektom obnove Doma hrvatskih likovnih umjetnika – Meštrovićeva paviljona. Sudjelovao je u radu brojnih žirija, prosudbenih tijela i umjetničkih savjeta, među inima i kao član povjerenstva za izbor poštanskih maraka RH. Radio je kao grafički urednik i dizajner. Od 1995. radi na Akademiji likovnih umjetnosti kao asistent, a 2014. izabran je u zvanje redovitoga profesora na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Posljednja izložba koja je u tijeku u Gliptoteci HAZU-a njegova je 42. po redu. Sudionik je kao hrvatski dragovoljac u Domovinskom ratu. Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada.
PROF. ŠIMRAK: Hrvatska i hrvatski narod sastavni su dio europskoga civilizacijskoga korpusa, pa se samim time i suvremena hrvatska umjetnost nalazi uz bok najboljim i najkvalitetnijim suvremenim kulturnim događanjima današnjice u Europi i svijetu. Ne smije se pritom zaboraviti da je hrvatska umjetnost za vrijeme postojanja Jugoslavije doživjela diskontinuitet jer se u to vrijeme čitav narod nalazio pod raznim utjecajima političkih sfera te imao velikih problema u izražavanju kreativne slobode. Nažalost, i veliki talenti u umjetnosti djelovali su, jer su to morali, kao režimski, a onda se to odražavalo na naraštaje. Nadalje, gledano u kontekstu globalnih događanja, svakako su utjecaji masovne produkcije uvelike utjecali na hrvatsku umjetničku, dakle i likovnu scenu, a samim time i na umjetnike. To je pridonijelo i većemu padu kvalitete u stvaranju suvremene hrvatske produkcije.
Svjedoci smo da su mnogi suvremeni umjetnici zlorabili svoj položaj kreativnoga pokretačkoga faktora u društvu te ga koristili ponekad i u vrlo lošem kontekstu političkih sfera. No, gledajući šire, jer šira hrvatska javnost nije često upoznata s umjetničkim stvaralaštvom, sigurno je da možemo biti ponosni dostignućima koja su naši bivši i sadašnji suvremeni umjetnici napravili i koji mogu biti uz bok najboljih svjetskih umjetnika.
No nameće se i pitanje zbog čega nisu ostvarili ili ne ostvaruju svoju afirmaciju na svjetskoj razini? Jednostavno rečeno, hrvatska umjetnost bila je u zatočeništvu kao i cijeli narod. Kad se to promatra s distance, s kritičkim odmakom, onda je jasno da je kontinuitet, ne bih rekao u potpunosti prekinut, ali da se u najmanju ruku držao na tankoj niti. Poslije toga došao je nametnuti rat, agresorski, a za nas osloboditeljski, Domovinski, pa je trebalo sve to na neki način ispravljati u samostalnoj Republici Hrvatskoj. Ne treba zaboraviti da su se »režimski« umjetnici vrlo brzo nametnuli i samostalnoj Republici Hrvatskoj pojedinim političkim opcijama, pa smo ponovno došli u začarani krug iz kojega nikako izići. To je hrvatski problem, dakle krug u kojem se vrtimo kao narod, kao država.
Hrvatska vojska, hrvatski branitelji i hrvatski narod stvorili su državu, ali ostali segmenti društva nisu to pratili niti to prate danas. Potreban je iskorak da bismo bili u svemu svoji na svome, od zaštite i promicanja temelja Domovinskoga rata, ekonomije, umjetnosti i svih drugih odrednica koje pripadaju jednoj državi. Na primjer, kad se umjetnički prikazuje engleska vojska, kraljica, ili američka vojska, odnosno bilo čija druga, onda je to za njih čast i domoljublje. Kad se to kod nas čini, onda je to nazadnjaštvo, zaostalost. Treba držati do svoga identiteta i na tome treba graditi, ne samo umjetnost, naravno, u njezinoj slobodi izričaja, nego na svim područjima društva.
Problematizirate često identitet hrvatskoga naroda i njegovu prepoznatljivost, kao umjetnik šaljete poruke da se teška prošlost ne bi ponovila. To ste učinili i kroz aktualnu izložbu s temom »Ideja kaosa«, u kojoj prikazujete hrvatski »mali narod« u Prvom svjetskom ratu. Koja je poruka vaše izložbe u Gliptoteci HAZU-a?
PROF. ŠIMRAK: Nakana mi je pokazati kroz optičke prizore da naš hrvatski narod, koji je uvijek nekomu služio i bio sluganski, jednostavno treba napraviti iskorak i napokon biti samostalan. To se odnosi na okolnosti Prvoga svjetskoga rata (1914. – 1918.) kroz narativne inačice običnoga hrvatskoga čovjeka u uniformi austrougarskoga vojnika. Kroz svoj doživljaj sublimiram ujedno na bezumnost rata – velike klaonice – te metafore njegove bezdušne svrhovitosti koja legalizira ekspanziju, pljačku, kaos, palež i smrt. Istodobno to je poruka da hrvatski branitelj i hrvatski vojnik u budućnosti ne smije biti sluga interesima drugih naroda i država. Ideja zamišljaja je svakodnevica mobiliziranoga hrvatskoga vojnika-ratnika iz više perspektivnih rakursa, poput reportera sa zamišljenih mjesta događaja, tj. povezujući tegobno prošlo, sadašnje i moguće kataklizmičko vrijeme budućnosti.
PROF. ŠIMRAK: Završio sam grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti, a cijeli život više sam posvetio slikarskomu izražaju. Iako sam po struci grafičar, koristio sam grafički izraz koji sam prilagođavao slikarskomu. Zapravo, nekako sam se uvijek pokušavao vraćati i grafici i slikarstvu u oba smjera. I dandanas koristim sve grafičke tehnike i alate koji mi pomažu u ostvarivanju ideja i realizacije samih slika, grafika i projekata. Novi grafički alati iz novih medija pomažu kvalitetnijoj realizaciji studija i skica, koje vrlo često podsjećaju na projektiranja iz arhitekture i koje sam i koristio na izložbi u MUO-u. To je zapravo stanovito olakšanje jer se lakše može promatrati umjetnička cjelina, koju čine pojedini umjetnički segmenti. Logično je da kada se događa iskorak u određenom području pojedinci imaju strah od nepoznatoga pa su negativne kritike. No tu sam samo želio reći da hrvatskomu narodu, pa i umjetnosti, trebaju iskoraci, a njih čine vođe, predvodnici, vizionari. To je poruka, da trebamo vođe te da se ne smijemo bojati čuvati svoje, ali prije toga moramo ogoliti sve što je negativno i krenuti s čistih temelja. Stoga često koristim kosture u stanovitoj kompoziciji kako bih pokazao da je potrebno sve ono negativno što se gomilalo i taložilo kroz povijest, posebno posljednje stoljeće, ogoliti do kraja i krenuti s čistih temelja.
Kako postići »mistično«, dakle da se već pri prvomu susretu s umjetničkim izričajem »suvremena« osoba uvede u drugu sferu, onu duhovnu? Koliko se današnja umjetnost bavi mističnim?
PROF. ŠIMRAK: To isključivo ovisi o samom autoru i njegovoj kreativnosti. Ne treba smetnuti s uma da su u mnogo slučajeva umjetnici zapostavili kategoriju izvedbe, to jest da mnoga naša djela više nisu na zanatskoj razini. Možda se sve to događa zbog brzine u vremenu u kojem se nalazimo. Sigurno je jedno, da se kvaliteta slike pa tako i mističnosti i duhovnosti ne može postići brzinom i paušalnim rješenjima. Najbolji primjer za to su vrhunski majstori renesanse i baroka kojima se danas cijeli svijet divi. Samim time, da se mnogi današnji suvremeni umjetnici bave pitanjem čovjeka, njegovom egzistencijom, oni bi automatski ušli u sferu duhovnoga i mističnoga. Na drugoj strani, u poplavi slobodnoga izražavanja, misli su se mnogima okrenule ekstremizmu i radikalizmu, pa tako i u umjetnosti. Problem je što upravo taj radikalizam i ekstremizam u »umjetnosti« dobiva više medijskoga prostora pa se gubi kod šire javnosti ono mistično. Tomu uvelike pridonose mediji, jer promiču više marketinšku umjetnost nego vrijednosnu koju prepoznaje struka.
Koliko je Domovinski rat inspiracija umjetnicima, jer činjenice pokazuju da nema poplave umjetničkoga stvaralaštva na tu temu kao što se to činilo i čini u svijetu pa i na našim prostorima u prošlom stoljeću?
PROF. ŠIMRAK: Nemoguće je stvarati bez vjere, duhovnosti, jer svaki umjetnik mora vjerovati. Religija je ponekad za umjetnike boja, kist, kamen, fotoaparat. Kroz osjećaj i doživljaj univerzalnoga on to mora približiti ljudskoj svakidašnjici. Što je bliže onomu univerzalnomu, onomu Pokretaču to njegova djela postaju jednostavnija, ali snažnija i približavaju taj most između Univerzalnoga i jednostavnoga. Tu je snaga vjere važna, jer ona je pokretač uz onaj umjetnički talent koji je Bog dao pojedincu.
Gledano kroz povijest, velika djela činili su autori koji su se oslobađali okova svakidašnjice, ma koje vrste oni bili, pa ponekad i crkvenih, misleći na one čisto omeđene zadanim okvirima. Da ne bih pogrješno bio shvaćen, Crkva mora dati tematske okvire u kojima umjetnik izražava svoj doživljaj. S toga aspekta, veliki su umjetnici jednostavno uronili u svijet vjere, koliko su god mogli približili su se prvomu Stvoritelju i na taj način stvarali, jer iz njih je izranjala dubina vjere. Nažalost, danas je ritam života uzeo maha i on na neki način diktira sociološki poredak, a filozofskoga promišljanja praktički i nema, jednostavno je nestalo. Većina se toga svela na interpretaciju, a ne na stvaranje nečega novoga. Ponekad se čini da je nestalo inspiracije za velika djela. Filozofija i umjetnost su nerazdvojne, a u slobodnom govoru rekao bih da su to »prave« znanosti jer promišljaju svijet, čovjeka, društvo prirodnom snagom svoga uma. Ne omalovažavaju svaki društveni doprinos u civilizaciji. Ostalo mi se čini da su znanstveni putovi koji nas dovode do nekih novih spoznaja i otkrića. Umjetnost je uvijek podložna kritici ili reviziji, zapravo vrijeme je taj čimbenik koji određuje njezine parametre i vijek trajanja. Ne može netko reći u znanosti ili u umjetnosti da je znanstvenik ili umjetnik ako ga vrijeme odbaci! U tom kontekstu treba promatrati i umjetnost i znanost.
PROF. ŠIMRAK: U svojim radovima bavio sam se problemom Domovinskoga rata te njegovim posljedicama na izravan i neizravan način. Posljedice su brojne i mučne. Na dvije zadnje izložbe koje sam napravio pod nazivom »Opredmećenje« i »Ideja kaosa« problematizirao sam tu temu kao prvorazredni problem suvremenoga društva i čovjeka. Nakana mi je kao umjetniku bila u prvom redu upozoriti na probleme, zatim pokazati da se kroz umjetnost uz medicinu ozbiljno može pristupiti gorućemu problemu, a to je učvršćivanje i vraćanje dostojanstva, te ujedno i terapijski pomoći hrvatskim braniteljima. Hrvatski branitelji mogu sudjelovati u onom vizualnom, zatim interpretativnom i na koncu u kreativnom dijelu umjetnosti. Zapravo, to je spoj medicinske struke koju je pokrenuo prof. dr. Veljko Đorđević s umjetničkim akademijama i rezultati su vidljivi. No to treba proširiti i to moraju prepoznati institucije koje vode brigu o braniteljskoj populaciji. Isto je s boli u palijativi, dakle kad je god čovjek u nevolji, i umjetnost spojena s medicinskom strukom može mu i treba pomoći u svojim mogućnostima.
PROF. ŠIMRAK: Mislim da je danas teško odvojiti sakralnu umjetnost od suvremene umjetnosti općenito, jer tu su pomaci u tehnici, tehnologiji i umjetničkom izričaju koji slijede društvene trendove. Činjenica je da danas umjetnici u Hrvatskoj teško zarađuju za život i to je osnovno polazište, pa u tom kontekstu treba gledati da mnogi umjetnici koji se ne bave isključivo sakralnom umjetnošću rade ponekad i sakralnu umjetnost. Mali je broj onih umjetnika koji se bavi isključivo sakralnom umjetnošću, a katkad smo i svjedoci da to nisu uvijek i najbolji umjetnici. Mislim da smo imali vrlo dobar primjer u prošlosti, kad su vrhunski umjetnici radili crkve i sakralne objekte koji su ostavili važan trag u našoj povijesti. I danas imamo velike potencijale s obje strane, dakle i kod umjetnika i njihovih obrazovnih institucija i institucija u Crkvi, počevši od bogoslovnih fakulteta, preko povjerenstava, voditelja sakralnih odjela. Stoga trebamo slijedili dobar primjer naših prethodnika, kad smo imali pregršt sjajno izvedenih arhitektonskih rješenja, sjajnoga kiparstva i slikarstva koje je bilo na najvećoj svjetskoj razini. Uvijek je bilo promašaja, ali treba ih ispravljati i držati crkvenu umjetnost na najvišoj razini. Naravno da ima i sjajnih rješenja, ali ona mogu biti još bolja, zapravo u cjelini sakralna umjetnost suvremenoga doba može biti bolja i na tome trebamo zajednički raditi. Tu su mogućnosti kroz majstorske radionice i druge oblike zajedničkih projekata. Nažalost, sakralnost je zatirana u prošloj državi i sustavu, a pojedinci imaju takav odnos i danas prema Crkvi. No nije to opravdanje da se danas ne poštuju najviši umjetnički kriteriji. Stoga smatram da treba samo snažnija suradnja između umjetnika kreativaca i crkvenih povjerenstava i voditelja sakralnih odsjeka, liturgičara i teologa.
PROF. ŠIMRAK: Smatram da to nije danas dobro uređeno, jer institucije iz Crkve, a isto tako i sa strane umjetničkih akademija, radionica trebaju zajednički tražiti onu razinu kojoj se danas divimo a živjela je kroz povijest. Smatram da postoje mnogo veće mogućnosti da se te stvari urede, zajednički povežu, a ne da se te stvari događaju od slučaja do slučaja. Zajedno bismo tu trebali više voditi brigu kroz edukaciju i obrazovanje za sakralnu umjetnost. Zapravo, potrebna je veća suradnja, jer na taj način došli bismo do toga da se u prostor sakralnoga uvedu mnogi kvalitetni suvremeni umjetnici te da pridonesu daljnjemu razvoju suvremene sakralne umjetnosti. Zajednički bismo mnogo više napravili, jer kritika i različita promišljanja uvijek imaju bolje rezultate od običnoga kooptiranja ili prema želji pojedinca da netko nešto samo odradi.
