Negdje sam pročitala, a sad već danima ne mogu naći taj članak, u kojem piše da nije potrebno nakon 30 i više godina od nečije smrti davati misu za toga pokojnika jer se smatra da je prošao čistilište i došao tamo gdje treba. Je li to točno i postoji li zaista razdoblje do kojega se mogu slaviti mise za pojedinoga pokojnika?
Čitateljica Katarina
Kako pobliže ne navodite gdje ste pročitali da nakon određenoga broja godina ne treba na misnim slavljima i misama zadušnicama moliti za naše pokojnike, mi ćemo ipak podsjetiti na ono što o zemaljskoj Crkvi i nebeskoj Crkvi i njihovoj povezanosti govori službeni crkveni nauk, o čemu smo već i imali prilike pisati u drugim prigodama. Da ne idemo daleko u prošlost, na početku ističemo da Drugi vatikanski koncil u svojoj dogmatskoj konstituciji »Lumen gentium« govori o odnosima između nebeske i putujuće Crkve i navodi: »Crkva putnika (…) već je od prvih vremena kršćanske religije s velikim pijetetom štovala uspomenu mrtvih i, ‘jer je sveta i spasonosna misao moliti za mrtve da se odriješe od grijeha’ (2 Mak 12, 46), za njih je prinosila i molitve« (LG, br. 50). Upravo zato velik broj vjernika i danas želi da svećenik slavi misu za mir duše nekoga od njihovih dragih pokojnika jer su upoznati s tim crkvenim naučavanjem koje nas podučava o odnosima između »nebeske i putujuće Crkve«, a navedeni dokument sve nas podsjeća na »zajedništvo cijeloga otajstvenoga Tijela Isusa Krista«.
U prethodnom broju dokument govori o nebeskoj i putujućoj Crkvi i kaže: »Dakle, dok ne dođe Gospodin u svojem veličanstvu i svi anđeli s njime (usp. Mt 25, 31) te mu se, pošto bude uništena smrt, sve podvrgne (usp. 1 Kor 15, 26-27), neki od njegovih učenika putuju zemljom, drugi se – navršivši ovaj život – čiste, a neki su proslavljeni motreći ‘jasno samoga trojedinoga Boga kakav jest’; premda na različit način i u različitom stupnju, ipak svi dijelimo zajedništvo u jednoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu te pjevamo svome Bogu istu pjesmu slave. Svi, naime, koji su Kristovi, imajući njegova Duha, srašćuju u jednu Crkvu i u njemu prianjaju jedni uz druge (usp. Ef 4, 16). Stoga se jedinstvo putnika s braćom koja su usnula u Kristovu miru nipošto ne prekida, nego se dapače – prema trajnoj vjeri Crkve – jača priopćavanjem duhovnih dobara. Po tomu, naime, što su nebesnici prisnije sjedinjeni s Kristom, oni čvršće utvrđuju svekoliku Crkvu u svetosti, oplemenjuju bogoštovlje koje ona ovdje na zemlji iskazuje Bogu te na raznovrsne načine pridonose njezinoj daljnjoj izgradnji (usp. 1 Kor 12, 12-27).
Budući da su primljeni u domovinu i prisutni pred Gospodinom (usp. 2 Kor 5, 8), oni se po njemu, s njime i u njemu ne prestaju zauzimati za nas kod Oca tako što prikazuju zasluge koje su po Isusu Kristu, jedinome Posredniku između Boga i ljudi (usp. 1 Tim 2, 5), stekli na zemlji, kad su u svemu služili Gospodinu i u svojem tijelu nadopunjali ono što nedostaje Kristovim patnjama za njegovo Tijelo koje je Crkva (usp. Kol 1, 24). Stoga njihova bratska skrb vrlo mnogo pomaže našoj slabosti« (LG, br. 49), a mi prema Katekizmu Katoličke Crkve znamo i da oni »koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost« (KKC, br. 1030).
»To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva čistilištem. Nauk vjere s obzirom na čistilište Crkva je jasno izrazila posebno na Firentinskom i Tridentskom koncilu. Crkvena predaja, pozivajući se na neka mjesta Svetog pisma, govori o čistilišnoj vatri: ‘Što se tiče nekih lakih pogrešaka, treba vjerovati da prije općeg suda postoji čistilišna vatra, prema onome što potvrđuje Onaj koji je Istina, govoreći da onome tko izgovori hulu protiv Duha Svetoga neće biti oproštena ni na ovom ni u budućem svijetu (Mt 12, 32). Prema toj pouci možemo zaključiti da se neke pogreške mogu oprostiti na ovom svijetu, a neke druge u budućem svijetu’« (KKC, br. 1031). »Taj se nauk također oslanja na molitvenu praksu za pokojne, o čemu govori Sveto pismo: ‘Zato je [Juda Makabejac] za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi’ (2 Mak 12, 46).
Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: ‘Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca, zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve’«, kaže Katekizam Katoličke Crkve (KKC, br. 1032), koji ne spominje da bismo nakon nekog vremena trebali prestati moliti i prikazivati misne žrtve za svoje pokojnike.
