Kada bez savjesti ili osjećaja odgovornosti brojni političari, državni dužnosnici ili drugi javni djelatnici i stručnjaci odustaju od svojih obećanja, a često i znanja, ali bez pokušaja opravdanja, nitko ne postavlja pitanje odgovornosti. Ljudi su se već priviknuli na takva kameleonska ponašanja. Dnevna politička događanja puna su kontradiktornih dezinformacija, poluistina, pogrješnih komentara i farizejštine i predomišljanja. Najčešće se odmahuje rukom uz komentar da je to kameleonština. Zato valja potanje objasniti kako se takvi pojedinci kameleoni ponašaju i kako ih prepoznati.
Ljudi kameleoni prividno se prilagođavaju svojom sračunatom nekritičnošću ili neznanjem ili čistim sluganstvom prema pretpostavljenima, a pritom izdaju svoja javno proklamirana načela ponašanja (političari) ili struku i znanost (stručnjaci i ostali).
Mnogi političari zbog vlastita nepoznavanja određene struke nasjedaju na takvo ponašanje, pa uz, ironično rečeno, »stručnu pomoć« uvježbano prilagođenih kadrova kameleona dolazi do propusta, nedostataka i grijeha u izgradnji Hrvatske kao pravne, pravedne i socijalne države. Zoran primjer je kada ugledni profesor pravnik, pozivajući se na svoj autoritet, izjavljuje da »novac nije imovina«. Takva netočna izjava ne samo da zbunjuje javnost, nego proizvodi veću štetu, a to je gubitak autoriteta struke.
Nedovoljno obaviještenu javnost manipulira se i često objavljivanjem netočnih podataka ili pogrješnim komentiranjem točnih podataka te se polako, ali sigurno usmjerava javno mišljenje u pogrješnom pravcu. Tako se određene posljedice prethodnoga lošega gospodarenja i upravljanja državom ili gradom preuzimaju i nastavljaju kao grijesi nove vlasti ili im se to predbacuje, a to nije bila svrha promjena koje su se željele.
Praćenjem reakcija na određenu medijsku informaciju primjećuje se nesposobnost cjelovitoga uočavanja i tumačenja stvarnih uzroka naslijeđenoga teškoga stanja. Sustavno se i sračunato uništavaju očuvana mjerila struke, moralnosti, poštenja, pravde i solidarnosti. Događa se da u istim novinama u istom broju budu objavljena dva oprječna gledišta o određenoj politici. Tobože »neka se čuje i druga strana«. Međutim svrha je medija i odgajanje javnosti, a to obvezuje i na analizu i davanje određenoga suda o problemu. U protivnom javnost ostaje zbunjena.
Takvo nesnalaženje nekih medija (a možda i navijanje), kao i nesnalaženje vlasti i nesposobnost davanja pravih objašnjenja važnijih zakonskih promjena i društvenih događanja te prenagljene, često nespretne, neodgovorne, pa i svađalačke izjave pojedinih čelnika vlasti, makar i opravdane, ne postižu cilj i imaju loš odjek u javnosti. Dakle, sami sebi ruše autoritet, a naknadno se neuvjerljivo poziva na obvezu poštovanja određenih načela ili struke. Takvo ponašanje bilo je očigledno za vrijeme kampanje borbe protiv korone vezano uz obvezu cijepljenja ili pridržavanja određenih mjera vezanih uz pandemiju.
Nakon pogrješnih mjera ili pogrješnih propisa nečija pozivanja na struku ili »savjest« nisu automatski i potvrda ispravnosti. Savjesti su možda i mirne, no opće je poznato da su savjesti pojedinaca ovisne o njegovu odgoju, ali i duhovnom, moralnom, društvenom, religijskom i civilizacijskom stupnju razvitka njegova okruženja. Zato su moguće i različite procjene opravdanosti ponašanja u sličnim situacijama i okolnostima, pa tako i pogrješno formirane savjesti. Iz nedavne prošlosti poznato je da su mnogi pojedinci zbog vlastitoga osjećaja nepravde vjerovali da se ponašaju po svojoj savjesti i smatrali su da sve moraju u kratkom vremenu naplatiti i nadoknaditi, makar i od vlastitih sunarodnjaka.
Zbog te, tako krivo utemeljene i formirane savjesti, mislili su, a mnogi misle i sada, da su rodbinstvo, stranačka pripadnost, zavičajna povezanost i opredijeljenost za neki program odlučujući za prosudbu nečije sposobnosti vladanja i upravljanja. Zato jesmo tu gdje jesmo.
Takva shvaćanja pojedinaca, formirana određenim lošim vlastitim ili pogrješnim tumačenjem povijesnih iskustava (što nije niti smije biti opravdanje), prate sve dosadašnje politike i način djelovanja u izgradnji države. Mnoge su odluke, zakoni, programi i reforme ne samo ruganje znanju, struci i marljivosti, nego su i ruganje ostalim ljudskim vrlinama, koje su se do danas održale. Političke elite, koje se nadaju da će vječno ostati na vrhu stvorene piramide vlasti, kasnije se čude nad nepravdama koje su same stvarale. Stoga kritiziranje kameleonštine i analiziranje određenih ponašanja i promjena tih ponašanja može pridonositi otrježnjenju građana i razvoju demokratske kritičnosti.
Potrebno je kritički analizirati pojave kao što su globalizacija, sankcije vezane uz rat Ukrajine i Rusije, osiromašenje mirovinskih fondova, reforme (mirovinska, radna i zdravstvena) te povlastice i stečena prava.
Također treba kritički analizirati koliko su razne međunarodne konvencije, deklaracije i povelje u funkciji djelovanja na unutarnje zakonodavstvo ili je to samo dekoracija našoj demokraciji. Rezignirani i razočarani građanin postavlja si pitanje zašto se stalno Hrvatska vraća na početak, a ne nastavlja u bolju budućnost.
