Zlokobno je zazvučala poruka Tao Zhanga, zamjenika direktora MMF-a, da će regija ostarjeti prije nego što se stigne obogatiti, odnosno prije nego što dostigne određenu razinu ekonomskoga razvoja koja će njezinim građanima osigurati pristojan standard. Crnilo prevladava gotovo u svim demografskim prognozama prema kojima će se do sredine stoljeća udvostručiti broj starijih, a do kraja stoljeća na jednoga zaposlenoga bila bi dva umirovljenika.
Godina 2018. mogla bi se pokazati prijelomnom za Hrvatsku jer lani je prvi put od ulaska u EU došlo do smanjenja iseljavanja i rasta useljavanja. Nova Europa kopira zapadne zemlje više nego što se to u Hrvatskoj misli te vlastite praznine popunjava useljavanjem siromašnih susjeda. »Naša se migracijska politika kroji u Moskvi« – slikovit je bio jedan od sudionika nedavne konferencije u Dubrovniku iz Poljske misleći na to da pritisak Moskve na Ukrajinu tjera Ukrajince prema Poljskoj te dalje na zapad. Premda se nalazi u skupini zemalja koje su preskočile razinu od 80 posto prosječnoga BDP-a Europske unije, iseljavanje je prisutno i u Sloveniji, u kojoj prema informacijama slovenske ministrice rada radi oko 40 000 stranaca, uglavnom iz Bosne i Hercegovine i Srbije. Za razliku od hrvatskih migranata koji dižu sidro te sa sobom vode užu obitelj, Slovenci više preferiraju dnevne migracije te putuju na posao u Austriju ili Italiju, ali spavaju kod kuće. »Hrvatska je tragedija u tome što je već mogla biti blizu 80 posto prosječnoga razvoja EU-a. Godine 2007. bili smo na 61 posto prosjeka EU-a, Poljska je tada bila na 53 posto, a danas je na 71! Da smo u međuvremenu postojano rasli dva postotna boda brže od prosjeka EU-a, što nije bilo nedostižno, danas bismo bili na 76 posto, umjesto na 63«, navodi Velimir Šonje, koji je izračunao da će Hrvatska dostići 85 posto razine razvoja EU-a oko 2035. godine bude li rasla 2 postotna boda brže od prosjeka EU-a. Pa ne iznenađuje da Ljubica Gatarić piše u naslovu »Sreću u inozemstvu prestat ćemo tražiti – 2035. godine«.
Hrvatska do sada nije primila ni jednoga migranta od onih koje brodovi pokupe iz Sredozemlja. No to bi se s preuzimanjem predsjedanja Vijećem EU-a u prvoj polovici sljedeće godine moglo promijeniti. Hrvatska će najvjerojatnije morati uzeti u obzir da su i druge države koje su predsjedale, poput Bugarske, Rumunjske ili Finske, primale migrante s brodova iz Mediterana. Riječ je o simboličnoj gesti – jedan ili dva migranta, i to ne sa svakoga broda, nego se raspodjela među državama dogovara za svaki pojedinačni slučaj, tako da broj nije premašivao desetak. Takav scenarij u Hrvatskoj službeno još nije razmatran, ali u Europi se raspravlja o načelu solidarnosti. Neformalni sastanak ministara vanjskih i unutarnjih poslova u Parizu, na kojem je i Hrvatska bila zastupljena na razini državnih tajnika, nastavio se na sastanku u Helsinkiju, gdje se sudionici nisu uspjeli dogovoriti o predloženom dobrovoljnom mehanizmu za raspodjelu tražitelja azila koji pristižu na obale EU-a. Hrvatska je dosad smatrala važnim da se primjenjuje načelo solidarnosti. Posljednjih nekoliko godina preselili smo 192 migranta i to je model po kojem se dosad na Hrvatsku gledalo kao na odgovornu članicu EU-a, koja se istodobno čvrsto postavila u borbi protiv ilegalnih migracija i zaštiti granica. Također vrlo je važno razlikovati ljude koji su u stvarnoj potrebi i ekonomske migrante – kažu izvori iz MUP-a. O tome kako će se Hrvatska službeno postaviti oko mehanizma raspodjele kažu da će se konačno mišljenje dati tek kad vide prijedlog, koji još nije finaliziran. To se, prema najavama, očekuje krajem ljeta na sastanku na Malti. Koji bi dogovor Hrvatska mogla ponuditi o primanju migranata s brodova s mediteranske rute u Europi nema suglasja – primili su ih Italija, koja je prva zatvorila luke, potom Njemačka, Francuska, Portugal, Malta, Španjolska… Hoće li Hrvatska potpuno zatvoriti ili otvoriti vrata? Najvjerojatnije ni jedno. Rješenje je na sredini, ima političkih i logičkih razmišljanja. Od Hrvatske kao male države ne očekuje se da preuzme neki teret, posebice uz čuvanje granice EU-a. No postoji još jedan element – važno je pokazati dobru volju, što se u sklopu NATO-a zvalo koalicija voljenih.
Droga i mobitel dva su najveća zla novoga doba – piše Sandra Mikuličić. Prometne nesreće ne događaju se slučajno, nego su rezultat niza nesretnih okolnosti. Prva nesretna okolnost gotovo je uvijek prevelika brzina. Druga je često alkohol ili droga. Te dvije kombinacije gotovo uvijek vode do prometne nesreće. Navodi to i Goran Husinec, sudski vještak za cestovni promet. Pojašnjavajući da se na to obično nadoveže nesretna okolnost nevezanja sigurnosnim pojasom, jer se alkoholizirani i drogirani ljudi gotovo nikad ne vežu, tragičan ishod je tu. »Uz brzinu to je često i umor, mobitel i gruba nepažnja. To su kombinacije koje su krive za 90 posto nesreća. Brzina, alkohol, droga, gruba nepažnja, mobitel i nevezanje sami za sebe vrlo su rijetko opasnost, ali kada se poklope dva ili više nesretnih čimbenika, nesreća je neizbježna«, upozorava Husinec. »Na niz čimbenika mi kao vozači ne možemo utjecati. Ne možemo utjecati na sigurnost auta jer si drugi često ne možemo priuštiti. Ne možemo utjecati na vremenske prilike ni na stanje ceste. Jedino na što uvijek možemo utjecati jest način vožnje. Moramo voziti pažljivo, poštovati pritom znakove te što je najvažnije voziti kulturno. Pod kulturno mislim da ne smijemo svoja prava ostvariti na silu. Kada vidimo da je netko napravio pogrješku u prometu, mi tu pogrješku moramo ispraviti, ako možemo bez ljutnje nastaviti voziti, a ne na silu ostvarivati svoje prvenstvo prolaza, jer tako još više ugrožavamo promet nego što je to učinio drugi vozač svojim pogrješnim postupkom«, upozorava Husinec. Pješaci su među ugroženim sudionicima u prometu i Husinec upozorava da oni ne bi smjeli svoju sigurnost prepuštati vozačima vozila. Pješak uvijek mora promatrati auto – bez obzira na zebru ili pješački semafor – te preko ceste krenuti samo kad je potpuno siguran da automobila nema ili da će se zaustaviti.
