autorica više od 600 jaslica
Meni je Božić cijele godine. Došašće je posebno vrijeme kada se više pripravljam. Rođenje Isusa uvijek mi je pred očima, odnosno sve što nas okružuje pripada Bogu, jer sve je Božje djelo, cijela priroda.
Isus dolazi u tišini, miru, bez sjaja, bez buke, jedino su svjetlo mjesec i zvijezde koje su osvjetljivale štalicu. Tu se najviše nalazim, uronila sam u prirodni materijal jer me on najviše približuje Bogu, i tu se osjećam sretno. To je nešto što nije čovjek učinio, nego je to čisti dar Božji.
Kad počnem raditi, znam da je Bog sa mnom. Ne mogu se odvojiti od rođenja i od ljepote koju Bog daje i kroz ljude i kroz prirodu, kroz sve što nas okružuje. Tu osjećam da je Bog prisutan. Gdje god se okrenem, osjećam da mogu nešto stvoriti, drugoga obradovati. A opet je važno da to ne bude kupljeno, što me ne privlači previše, nego baš uzeto od prirode, darovano kad dotraje ili više nije za uporabu. Vraća se u prirodu, ne zagađuje, riječ je o cirkulaciji prirode, kao što kiša pada na zemlju i isparava se.
Isus je došao u tišini, noći, i na Maslinskoj se gori povlačio u tišinu. Jedino u tišini osjećam glas Božji, osjećam da je netko sa mnom. To je moj put i mjesto gdje se ugodno osjećam i doživljavam Boga na svim područjima. Gdje god se čovjek okrene vidi Božje djelo.
s. Samuela Premužić,
autorica više od 600 jaslica
Zahvalna sam Bogu i Gradu Zagrebu na nagradi koju ću primiti 20. prosinca. Moja je želja da ljudi rade, stvaraju, jer čim čovjek radi nema prostora za druge stvari, mora biti sasvim unutra u tome.
Kad napravim figure, osobito Isus, Josip, Marija i anđeo moraju biti lijepi. Biram i perušinu od koje radim, oni moraju svojom ljepotom i pokretom govoriti ono što jesu. Kad ju napravim i pogledam, ako mi ne sjedne – kidam ju. Neovisno o mišljenju drugih, kad napravim figuru, osjećam je li to točno to ili nije.
Moj govor je govor tišine i rada.
Udruga prijatelja hrvatskih božićnih jaslica
Ima li što ljepše od božićnih jaslica? Kad sam bio malen, gledao sam prekrasne tvorevine u koprivničkoj župnoj crkvi sv. Nikole ili sv. Antuna. Kasnije sam u Zagrebu intenzivno doživio jaslice u katedrali, crkvi sv. Franje, ili u sv. Blažu, i pitao sam se kako osoba može tako lijepe jaslice napraviti. Poslije sam shvatio – kada ih čovjek nosi u srcu, tada ih i napravi.
Proučavajući božićne običaje, osobito u divnim godinama samostalnosti Hrvatske, kada smo napokon mogli slobodno imati jaslice, divili smo se onima od sjeverozapadne Hrvatske nadalje.
Na terenu smo shvatili svu ljepotu, primjerice na Košljunu su jaslice s kraja 17. stoljeća. Ne zna se što je ljepše, kada je samo Sveta Obitelj ili kada su pridodani ostali elementi obiteljskom prizoru Isusova rođenja.
Čovjek u srcu mora imati veselje doživljaja Božića. Mali veliki svetac Franjo odlučio je napraviti još snažniji doživljaj vidjevši maloga Isusa u jaslicama. Od 1223. traje ljepota priče s jaslicama, koja se pronijela od dvorova i građanskoga sloja do seoske sredine, a nakon Hrvatskoga zagorja vjera i ljubav hrvatskoga naroda pronijeti su izradom jaslica diljem Lijepe Naše.
Josip Barlek
Udruga prijatelja božićnih jaslica
S trećim tisućljećem palo nam je na pamet i osnivanje Udruge prijatelja hrvatskih božićnih jaslica, 2004. godine u Etnografskom muzeju u Zagrebu.
Nažalost, danas je kada započne došašće gotovo nemoguće prikazati jaslice u izlozima jer su svi opterećeni dizajnerskim rješenjima. Mi smo jaslice započeli prikazivati na županijskim smotrama, i već je sedmo izdanje te manifestacije otvoreno 15. prosinca u galeriji »Razvid« na Pučkom otvorenom učilištu Zaprešiću.
Život s jaslicama nešto je najljepše što postoji. Biti u siromaštvu, ali u blizini s ljudima. U doba došašća prekrasno je gledati svaku osobu koja izrađuje jaslice. Mnogi su uz rad na jaslicama pronašli novu snagu i izišli iz teške bolesti, izliječili se radom. Ljubav u rođenju Bogočovjeka – to su hrvatske božićne jaslice.
slamarka nagrađena na izložbi »100 presepi«
Kićenje bora, iščekivanje Božića, Badnjak, iznimno podsjećaju na subotičko djetinjstvo, kada je baka znala od krpica i komušine izrađivati anđele, Isusa – to mi se kao djetetu svidjelo i ostalo trajnom slikom na mladenačke dane. Kao snijeg na salašu, odlasci šorom na misu, spremanje tradicijskih jela kada zima okuje sela i gradove.
Napravila sam i mnogo slika, imam umjetničku liniju koja me nadahnjivala kroz život. Izradila sam u četrdeset godina mnoštvo jaslica od slame, većinu sam poklonila, nešto i prodala. Radim i od ostalih materijala, ali od slame mi je posebno drago izrađivati jaslice.
Imala sam četrdeset samostalnih izložaba, no najviše me je ispunila posebna nagrada žirija, u kategoriji jaslica pristiglih iz izozemstva, na velikoj međunarodnoj izložbi »100 presepi« (jaslica, op.a.) u Rimu početkom 2013.
Nagradu za moje jaslice od slame preuzeo je tada veleposlanik pri Svetoj Stolici Filip Vučak. Inače, izložbe »100 jaslica« održavaju se u izložbenoj sali Bramante u sklopu bazilike Santa Maria del Popolo pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Talijanske Republike i Talijanske biskupske konferencije.
S obzirom na financijsku situaciju, vjerojatno ne bih kasnije bez jaslica došla u glavni grad Italije i Vatikan, a ovako sam i Papu vidjela.
Drukčije je kad čovjek ostane na rodnom ognjištu, nego kad se odseli i povremeno vrati u rodni kraj. Golema je nostalgija za lijepim uspomenama Božića i slavlja u Subotici.
Božić nekada nije bio materijalistički kao danas, znalo se tko su djeca, tko odrasli, tko što radi, i takva proslava ostane utkana duboko u čovjeku.
Jer je prožeta duhom i dahom stvaralaštva.
