Duhovno praćenje nalazi svoje mjesto u ozračju duhovnoga izrastanja. Ne zanemarujući važnost evangelizacije i katehizacije, duhovno praćenje usmjereno je posebnoj grupi krštenika koji osjećaju želju da žive u punini svoj poziv djece Božje. Osim općenite pastoralne skrbi: propovijedanja, dijeljenja sakramenata, rada s grupama i sl., neke delikatne situacije traže pomoć kvalificirane osobe sposobne razlučiti što se događa u dubini srca. To je razlog postojanja duhovnoga vodstva, kojemu je zadaća osvijetliti probleme, poticati duhovno izrastanje osobe i pratiti je na putovima Duha.
Današnji angažirani kršćani često moraju vršiti karizmu savjeta ili razlučivanja duhova na području animiranja pastorala: u zdravstvu, odgoju, u crkvenim pokretima i redovničkim kongregacijama. Nije riječ o novom apostolatu: povijest pamti brojne slučajeve laika, muževa i žena koji su bili u ulozi duhovnoga vodstva. Već je spomenuto da su u početcima monaštva duhovni otci bili uglavnom nesvećenici. Oni su duhovno vodili i pomagali one koji su im se željeli pridružiti. I prvi opati benediktinskoga reda nisu bili svećenici, a bili su duhovni otci zajednice. U srednjem vijeku među svetcima laicima kao duhovni vođe osobito se ističu sv. Franjo Asiški (1181. – 1226.) i sv. Katarina Sijenska (1347. – 1380.), a u XVI. stoljeću sv. Terezija Avilska (1515. – 1582.).
Krštenici, po sakramentima kršćanske inicijacije, participiraju u svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj Kristovoj službi i sudjelujući u toj trostrukoj službi, postaju »glasnici vjere« ostvarujući »dragocjeno djelo u evangelizaciji svijeta« (LG 35). Oni se u nekim slučajevima služe posebnim karizmama, u drugim se daju voditi kršćanskom razboritošću, koja im sugerira sigurne putove i prikladne metode u različitim situacijama. Pokatkad je riječ o jednostavnim osobama, bez ikakve intelektualne priprave, ali potpuno raspoloživima i poslušnima Duhu Svetomu, koje uživaju divljenja vrijednu karizmu spoznaje i savjeta. Unatoč tomu, u redovitim okolnostima od duhovnoga pratitelja laika traži se da posjeduje kvalitetu, duhovnu formaciju i iskustvo slično svećeničkomu.
Duhovno praćenje po sebi nije dio jurisdikcijske vlasti pa nužno ne traži crkveno postavljanje u službu ni svećeništvo. Ono traži samo dovoljnu poučenost i iskustvo u vjeri Crkve, duhovnu mudrost i sposobnost duhovnoga razlučivanja. U tom smislu vjernici laici koji posjeduju dovoljno vjerskoga znanja i daju se voditi Duhom Svetim mogu biti duhovni savjetnici i pratitelji drugima.
