Prvi Zakon o radu koji je stupio na snagu 1. siječnja 1996. uveo je u pravni sustav Hrvatske posebna prava za majke odgojiteljice. Tim je zakonom propisano da će se određene majke moći zvati majkama odgojiteljicama i kao takve dobile su pravno definiran pojam kao institucija sui generis te bi trebale dobiti posebna prava. Takvo izdvajanje majki odgojiteljica trebalo je biti dio demografske politike odnosno demografske obnove. Bio je to odraz želje mlade države da se zaustave negativne posljedice sve manjega nataliteta zbog sve manje rođenih u odnosu na umrle. Bili smo već 1996. godine na dobrom putu u rješavanju problema smanjivanja broja stanovništava. Nažalost protek vremena od 22 godine nije pokazao nikakve pomake. Neke usporedbe s drugima i podsjećanje na neke propuste za neopravdana kašnjenja, zapravo napuštanje te politike, mogli bi pomoći predlagačima mirovinskih i poreznih reforma.
Prvi Zakon o radu prije 22 godine definirao je tko je majka odgojiteljica. U članku 63. bilo je propisano: »Majka sa četvero i više djece ima pravo na status majke odgojiteljice prema posebnim propisima. Zaposlena i nezaposlena žena kada stekne status majke odgojiteljice ima pravo na novčanu naknadu i mirovinsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i druga prava u skladu s posebnim propisima.« Nadovezujući se na takvu formalno jasnu zakonsku odredbu, valja upozoriti na deklarativnost tih odredaba o pravima majke odgojiteljice. Prije svega odredba je načelna, odnosno upućujuća, jer ne daje još nikakva konkretna prava majci odgojiteljici. Njom se samo upućuje da bi zakonodavac bio obvezan da drugim posebnim zakonskim propisima, koji će se naknadno donijeti, potanko odredi i propiše posebna prava majki odgojiteljica na mirovinski staž, zdravstveno osiguranje i druga prava. Dakle, država je trebala u primjerenu kratkom roku odmah nakon toga zakona donijeti druge odgovarajuće propise, što nije učinjeno. Zato su obitelji s više djece, a još više majke koje su se odlučile za više djece, živjele u očekivanju donošenja drugih propisa, koji nažalost nikada nisu doneseni. Takva neodlučnost države za donošenje obećanih drugih propisa i s njom nadovezujuća neizvjesnost prenosila se i na obitelji. Natalitet je počeo padati.
Pogledamo li oko sebe, vidjet ćemo da druge države i narodi svoje probleme nataliteta rješavaju brže i odlučnije, a ne dijele samo obećanja. Republika Srbija prije nas je već 1992. u svojem mirovinskom zakonu propisala da se mirovinski staž prizna svakoj ženi osiguranici koja rodi treće dijete, i to dvije godine.
I Njemačka posebno štiti majke koje rađaju djecu. Ta zaštita ogleda se u tome što se uz određene uvjete priznaje u mirovinski staž dvije godine, vrijeme nezaposlenosti majke koja zbog odgoja djece do navršenih 15 godina djeteta nije radila. Razdoblje odgoja nekoga djeteta u njegove prve tri godine priznaje se u mirovinski staž roditelju koji odgaja dijete. Ne pravi se razlika između prava otca i majke, nego se staž pripisuje roditelju koji stvarno odgaja dijete. Ako su oba roditelja zajednički odgajala dijete, mogu zajedničkom izjavom odrediti kojemu se roditelju pripisuje staž. Ako roditelji nisu dali zajedničku izjavu, staž se pripisuje majci. To se pravo priznavanja staža za odgoj djece primjenjuje i na naše građane zaposlene u Njemačkoj. Dakle, i stranci zaposleni u Njemačkoj ostvaruju to pravo. Očito u njemačkom slučaju dolazi više do izražaja svrha koja se želi postići priznavanjem staža za odgoj djece. Naime, staž se priznaje samo roditeljima koji zbog odgoja djece nisu radili pa su se stvarno posvećivali odgoju i brizi za dijete.
U izboru modela kojim bi se stimuliralo natalitet naša država ne mora doslovno kopirati tuđa rješenja, ali može i trebala bi izabrati model koji odgovara našoj stvarnosti. Mogao bi se sugerirati model koji je stimulativniji za našu demografsku obnovu. Iako bi trebalo nagrađivati, odnosno bolje reći zaštićivati sve majke, neovisno o činjenici jesu li zaposlene ili nisu, ipak se staž ne bi smio duplirati. Naime, prema njemačkom modelu ne nagrađuje se svaka majka za činjenicu rađanja djeteta neovisno o tome radi li ili ne radi za vrijeme odgoja djeteta, nego se staž priznaje samo majci odnosno roditelju koji zbog stvarnoga odgoja djeteta ne radi. Bitno je da se ne priznaje staž za odgoj djeteta dodavanjem na radni staž za isto razdoblje (ne duplira se), nego se staž priznaje samo ako nema stvarnoga staža za to razdoblje. Prema tome staž za odgoj djeteta priznaje se samo umjesto neostvarenoga radnoga staža.
No u nas postoji tendencija pojednostavnjivanja i nekritičkoga prihvaćanja mnogih dobrih rješenja koja onda ne ostvare svrhu jer nemamo materijalnih mogućnosti. Tako se npr. nude i pojednostavnjena kratkoročna rješenja, kojima se majke nagrađuju samo za činjenicu rađanja bez uvažavanja činjenice odgajanja, što je duže trajanje i ovisno o okolnosti je li se radilo ili nije za vrijeme odgoja djece. Jednokratna davanja imaju svoju svrhu i dobra su pomoć mladim obiteljima s djecom. Lokalni su političari skloni takvim privremeno zvučnim davanjima jer uz privremeni socijalni imaju i demagoški učinak. Nakon primljene jednokratne pomoći obitelji s više djece ostaju same sa svojim brigama. Kad se nagrada potroši, ostaje dugo razdoblje potrebnih izdataka za odgoj i školovanje djece. Poseban je problem i činjenica da je osnovno školovanje obvezno pa je nelogično da udžbenike treba platiti. To je razlog da o svemu treba dobro promisliti, a onda i učiniti. Šteta što politika ponovno šuti o proširenju prava na doplatak za svu djecu, što bi bilo dugoročnija pomoć obiteljima, a razlike u dohodovnim odnosima među obiteljima s djecom i bez djece trebale bi se korigirati poreznim sustavom. S druge strane većina političkih stranaka razbacuje se materijalno daleko većim, ali neutemeljenim obećanjima tzv. «nacionalne mirovine« jednake za sve unatoč činjenici da korisnici takvih mirovina nikada nisu radili.
