Vrijeme poklada prati posebna opuštenost. Ljudi se vesele ne zato što se nešto dogodilo, nego zato što im je do veselja. U tih nekoliko dana, koje neki zovu i ludim dobom godine, mnogi na sebe navlače različite kostime, pa se po ulicama mogu vidjeti kojekakva čudovišta, ratnici, medicinsko osoblje, životinje i kauboji. Svatko se kostimira u ono što bi htio biti. Karneval je doba iskrenosti i autentičnosti. Valjda postoje psihosocijalni razlozi koji opravdavaju to da ljudi na dan-dva odbace sve norme i pravila i ponašaju se kao razuzdana dječurlija. Uostalom, svatko se nekad zna opustiti i najčešće u krugu bliskih osoba zanemariti opća pravila ponašanja, prepustiti se osjećajima i porivima. Izvan tih rijetkih trenutaka ljudi se ponašaju u skladu sa svojim društvenim ulogama, imajući u vidu odgovornost za vlastite postupke i svoje pojedinačne uloge u općim društvenim odnosima. Ili ipak ne? Ljudi su se uvijek trudili pokazati da su zbog nečega dostojni hodati ispod zvijezda, a danas mnogi jednostavno žele sami biti zvijezde. Samozvana ljepotica koja na društvenim mrežama objavljuje svoju sliku u novim čizmicama izaziva uzdahe prijateljica, koje joj redom pišu: »Joj kako si lijepa.« Pritom se tobožnja ljepota shvaća isključivo tjelesno, ma čak ni tjelesno jer je riječ o cipelama ili haljini koje navodno čine ljepotu osobe. I onda te žene (a ima i muškaraca koji na taj način nastoje doći do društvenoga ugleda) doista misle da posjeduju izvanrednu osobnost, a u biti samo skupljaju komplimente od prijateljica koje bi riskirale prekid prijateljstva kad ne bi ispod slike napisale: »Joj kako si lijepa.« Fascinantno je kako su ljudi spremni žrtvovati svoju privatnost i u konačnici dostojanstvo za mrvicu lažnoga ugleda. Još je zanimljivije to što u doba digitalnih tehnologija i interneta društvena odgovornost, norme, vrijednosti i briga za opće dobro gube na važnosti u poplavi osobnih taština i želje za tobožnjom slobodom. Kao da je svaki dan karneval, a pojedinci su odlučili svoje kostime nositi do kraja života. Zar ne će doći vrijeme mamurluka?
Europska je komisija u posljednjih nekoliko tjedana razmatrala opasnosti što se javljaju usporedo s blagodatima digitalnoga doba. Povjerenica za digitalnu politiku Margrethe Vestager nedavno je tako upozorila na zabrinjavajuće mogućnosti zadiranja u privatnost preko digitalne tehnologije, primjerice prepoznavanja lica i prikupljanja osobnih podataka. Pametni telefoni nude korisnicima zaštitu tako što prepoznaju njihovo lice. Ne će mu nitko moći ukrasti podatke s njega, ali oni su već pohranjeni negdje u Kini ili Americi, bit će uspoređeni s njegovim kretanjem, navikama, manama i vrlinama, kupovnim sklonostima i bolestima. Kina je nedavno pokrenula probnu verziju bodovanja vlastitih građana, prikupljajući podatke o njihovu financijskom stanju, kaznenim prijavama i drugim osobnim stvarima, na temelju čega će se dobivati pozitivni i negativni bodovi. Cilj je povećanje političkoga, poslovnoga, društvenoga i pravosudnoga »integriteta« građana. Slične poslove na Zapadu rade različiti privatnici, u manjem opsegu i za svoje privatne svrhe.
Ma koliko se to ignoriralo, današnja stvarnost strahovito podsjeća na roman Georgea Orwella »1984.«, napisan 1948., u kojem autor opisuje društvo bez privatnosti u kojem moć služi sama sebi, s ciljanim informiranjem, u kojem se pojedinca tjera da prevari vlastiti duh i u kojem se jezik čisti od »štetnih pojmova«.
Europski povjerenik za tržište i usluge Thierry Breton i povjerenica za pravosuđe Vera Jourova nedavno su govorili o odnosu Europske komisije prema tehnološkim divovima poput Facebooka, Googlea ili Amazona. Breton je odbacio prijedloge Facebooka o pravilima kojih bi se trebao pridržavati, poručivši da se EU ne će prilagoditi Facebooku, nego: »Tvrtka se treba prilagoditi nama.« Komisija nastoji izgraditi strategiju upravljanja umjetnom inteligencijom, no pitanje je u kolikoj je to mjeri uopće moguće budući da su suvremeni politički sustavi već odavno dopustili da se o ključnim pitanjima suvremenih komunikacija odlučuje na relaciji između digitalnih tvrtki i korisnika.
Helmut Kohl je osamdesetih i devedesetih pozivao na jačanje Europske unije tvrdeći da će u protivnom globalizacija pregaziti Europu i uništiti njezine društvene i gospodarske strukture. Sada se vidi da je tada već bilo kasno. Države su se tada već užurbano povlačile iz brojnih poslova, posebice onih koji se tiču prometa, komunikacija i tehnologije, i nadležnost za njih predavale u privatne ruke. Istodobno su nastajali gospodarski divovi koji su u tim područjima postupno preuzimali nadzor na svjetskoj razini, integrirajući informacije, uključujući i one osobne naravi, i krojeći poslovne strategije koje se temelje na osobnim profilima korisnika.
Google je sredinom devedesetih bio jedna od internetskih tražilica. Danas je to koncern koji godišnje zarađuje bilijune dolara. Više od zarade fascinira njegova moć. Većina onoga što ljudi traže na internetu omogućuje Google. Njemu pripada i YouTube, uključujući i glazbene sadržaje, zatim zemljovidi na Google Mapsu, servis vijesti, servisi elektroničke pošte, različite društvene mreže i komunikacijski kanali, prevoditeljski programi, uredski alati i sustavi i, da bi se krug zatvorio, reklamni mehanizmi.
Facebook je društvena mreža na kojoj ljudi objavljuju ono što bi inače htjeli da vidi njihova rodbina i prijatelji, ali iz nekoga razloga žele da to vidi cijeli svijet. Danas ima više od dvije milijarde korisnika, s prometom većim od 40 milijardi dolara. Facebooku pripada također popularni WhatsApp, kao i brojne druge aplikacije. Kao i Google, Facebook ima i vlastite reklamne mehanizme.
Za obje tvrtke nemoguće je utvrditi što sve rade s podatcima svojih korisnika.
Amazon je vodeća svjetska tvrtka za prodaju preko interneta, kod koje se može naručiti gotovo sve. Promet joj je prošle godine iznosio 280 milijardi dolara, a dobit 11,6 milijardi. Amazon posjeduje ogranke za sve moguće vrste prodaje i mehanizme prilagodbe potrebama korisnika. Uzgred, Amazon i druge tvrtke koje se bave prodajom preko interneta neprestano smišljaju načine kako će korisnicima ponuditi što niže cijene, zbog čega trpe proizvođači i dostavljači. I u Europi vlada praksa da mnogi dostavljači ne dobivaju najmanju zajamčenu plaću, nego su vezani ugovorima sličnim onima podizvođača. Pa su česti slučajevi da su ti »podizvođači« ili »poduzetnici u dostavi« migranti koji svojom zaradom ne uspijevaju ni platiti stan pa spavaju u dostavnim vozilima. Poznato je također da gotovo sva roba iz prodaje preko interneta, koju korisnici vraćaju jer njome nisu zadovoljni, a mnogi je vraćaju jer je naručuju tek da bi je isprobali, završava na smetlištu. Pošiljateljima se jednostavno ne isplati čistiti i ponovno pakirati cipele, majice, stolice, torbe i sve što im naručitelji vrate, nego to sve redom bacaju u smeće. Neke europske zemlje nastoje zabraniti tu praksu, ali nikakve koristi od toga jer će tvrtka u tom slučaju jednostavno preseliti poslovanje u susjednu državu.
Politika je oduvijek bila djelatnost s ciljem uređenja društvenih odnosa na dobrobit sviju u zajednici. No ključni mehanizmi za njezino djelovanje uvijek su bile komunikacija i trgovina. U doba globalizacije i interneta ti su se mehanizmi osamostalili, politika im više nije potrebna. No upravo u komunikaciji i gospodarstvu ogleda se suverenost, ključna za slobodu pojedinca i za funkcionalnost društva, pa time i države. Suverenost pojedinca stvar je njegova osobnoga dostojanstva, njegove sposobnosti da vlada svojim postupcima. Suveren pojedinac gospodarski je neovisan, nije povodljiv i ima svoje ja. Samo suvereni pojedinci, ljudi koji drže do svoga dostojanstva i dostojanstva drugih, u stanju su izgrađivati suvereno društvo. Nacionalna suverenost ogleda se u stabilnosti društvenih odnosa, legitimnosti političkih odluka i sposobnosti države da zaštiti pripadajuće društvo. Političke odluke u europskim demokracijama u dvadesetom stoljeću donosili su legitimno izabrani predstavnici građana, oslanjajući se na stručne spoznaje i javnu raspravu u kojoj je kompetentnost bila ključan oslonac.
Pojedinac, kao glavni čimbenik u državi, kao kolektivni suveren, vladar, u informacijskom kaosu gubi kompetencije. Prividno uživa potpunu slobodu, postaje zvijezda koja ima mogućnost cijelomu svijetu pokazati kakvu je košulju kupio, prijatelji mu se tobože dive, a zapravo ih nije briga. Istodobno je prepušten na milost i nemilost onima koji će unovčiti njegove želje i navike. Građanin je sveden na jedinku koja služi tomu da se na njoj zarađuje.
Dok su tijekom povijesti vladari, pa čak i oni apsolutni, uvijek nekomu morali polagati račune za svoje postupke, a u dvadesetom stoljeću političke su stranke, ponajprije one pučke, građanima omogućavale oblikovanje političkih odluka, nezaustavljivi povijesni napredak početkom 21. stoljeća građane je pretvorio u sebične pojedince koji ne mare za opće dobro.
Vlast se više ne poziva na legitimnost, nego sama »stvara« legitimnost pozivajući se proizvoljno na povijesnu nužnost. U današnjim europskim demokracijama koalicije se ne stvaraju na temelju programske sličnosti i volje birača, nego vodeći se jedino idejom ostanka na vlasti. Ta kriza političke legitimnosti opravdava se tobožnjim ugrozama demokracije koje dolaze od alternativnih političkih pokreta. Riječ je o novom totalitarizmu pod krinkom obrane od totalitarizma. Građane se više ništa ne pita. Oni, stvarni vladar, zabavljeni su svojim prijateljima na Facebooku, pokazivanjem krpica i slika s ljetovanja, a mediji i institucije ne žele ih zamarati dubljim pogledom u temeljna pitanja općega dobra. Čak ih se i ne uzima ozbiljno kad hoće nešto reći, nego im se umjesto toga želi nešto »objasniti«. Ozbiljno se uzimaju samo njihove potrošačke potrebe i potencijali.
U novijoj povijesti poznat je primjer raspada demokratskoga političkoga sustava koji je završio tragedijom. Dogodilo se to u Njemačkoj, a riječ je o Weimarskoj Republici, sustavu koji je trajao od 1918. do 1933., dobu koje je donijelo novi zamah Njemačkoj, dobu gospodarskih uspjeha i procvata kulture, u kojem je politika bila više zaokupljena sobom nego građanima, a na kraju je svatko izgubio povjerenje u svakoga. Kao spasitelj, onaj tko će uvesti red, vratiti povjerenje i omogućiti blagostanje, pojavio se Adolf Hitler. I tako je počelo jedno od najkrvavijih razdoblja europske povijesti.
Političke elite danas u Njemačkoj, a po uzoru na njih i u nekim drugim europskim zemljama, doista podsjećaju na one s kraja Weimarske Republike. Mare samo za sebe i svoje održanje na moći, tvrde da nemaju alternative, a svaku kritiku proglašavaju prijetnjom demokraciji. Regionalna vodstva moćnoga CDU-a ne mare za odluke stranačkoga čelništva, nova predsjednica stranke u nemoći daje ostavku. SPD ne zna što bi sa sobom, koaliciju s CDU-om trpi jedino iz straha da bi stranka, kad bi sišla s vlasti, potonula u beznačajnosti.
I u Njemačkoj kao i u Hrvatskoj narod i dalje postoji, građani znaju povremeno podignuti glas, umjesto na ulici nezadovoljstvo se izražava na društvenim mrežama. Ali bez kompetentnih moderatora, bez sustava, bez temeljite rasprave i stručnih spoznaja. Tko danas može utvrditi što je nacionalni interes, što je opće dobro, što je lijepo i moralno? Postoje tisuće odgovora, ali nema konsenzusa.
Ali postoji apsolutni nadzor građana. Ne nadzire ih vlast koju su izabrali, niti se to čini radi njihove sigurnosti i općega dobra. Nadziru ih tvrtke koje im žele prodati auto, policu osiguranja, kreditnu karticu, džemper ili bilo što. I zato budno paze kuda se kreću, što govore, s kim se druže i što jedu.
U Kini građane nadzire država, odnosno partija preko represivnoga aparata i državnih tvrtki, a na Zapadu je to prepušteno privatnoj inicijativi, ljudima koji nemaju ambiciju upravljati društvom, nego samo privatnim životima.
Kamo vodi taj napredak? Zasad rješenja nema. Svi prokušani modeli društvenoga reda redom su zakazali. Pokazali su se nedoraslima izazovima informatičkoga doba koje očito ne trpi nikakav poredak. Građanin kao kolektivni suveren za kakvu jeftinu krpicu ili nečiju izjavu da mu se sviđa prodat će i svoju intimu i svoje dostojanstvo, koje je temelj suverenoga društva.
Javna komunikacija svodi se na zafrkanciju, ruganje i rušenje običaja umjesto zajedničkoga rada na boljitku. Trgovina je postala mužnja i proizvodnja podatnih kupaca. To se naziva »stvaranjem novih vrijednosti«. Još prije desetak godina vrijednosti su bile nešto sasvim drugo. Možda je kineski model zaista rješenje za budućnost? Ili bi se mogao pojaviti neki novi Hitler? Ili Tito, ili Staljin? Možda bi se moglo pitati građane što misle kako će završiti ove poklade. U svakom slučaju i pitanja o budućnosti trebala bi se postaviti tako da je, u stilu pojednostavnjene komunikacije u Orwellovoj »1984.« moguće odgovoriti ili sa »sviđa mi se« ili ih jednostavno ignorirati.
