Nedavno sam imao priliku sudjelovati na misnim slavljima na kojima me ponašanje čitača neugodno iznenadilo i ostavilo razočaravajući i negativan dojam. U jednoj župi čitačica je, nakon što je pročitala misno čitanje, poljubila lekcionar! A u drugoj župi čitačica je za vrijeme čitanja svetopisamskoga teksta širila ruke, mahala rukama kao da želi objasniti smisao i ritam misnoga čitanja rukama. Molim da mi napišete što mislite o spomenutim slučajevima. Učili su me da Božju riječ treba čitati na svetoj misi s poštovanjem, dostojanstveno, s razumijevanjem i naravno uz prethodnu pripremu. Ovo spomenuto u te dvije župe meni je zapravo stavljanje osobe čitača u prvi plan, u centar pozornosti, a bila je zapostavljena Božja riječ (čitanje). Postoji li literatura koja bi bila pomoć za čitače da budu što bolji i kvalitetniji poslužitelji Božje riječi?
Čitatelj Marijan
Drago nam je da ste se javili s ovim pitanjem jer ste i sami mogli primijetiti – čitajući baš Glas Koncila – da je svijest o potrebi pripreme čitača na misama sve veća i da mnoge župe održavaju susrete za svoje skupine čitača kako bi se što bolje pripremili i kako bi što bolje vjernicima okupljenima na misna slavlja ili na pobožnosti približili Božju riječ.
Za dva slučaja iz dvije župe koja ste iznijeli reći ćemo samo kratko: nije dobro. I o tome bi trebao voditi računa voditelj skupine čitača u župi, ako ga župe imaju, ili pak sam svećenik/župnik. Oni bi trebali prije svega naći vremena i posvetiti se pripremi čitača, kako bi se takve situacije promijenile ili kako se uopće ne bi dogodile, jer odgovornost ne može i ne smije biti na čitačicama koje ste opisali, nego na široj zajednici onih koji moraju voditi računa o tom važnom dijelu misnoga slavlja.
Što se tekstova o liturgijskom čitanju i čitačima tiče, ima ih mnogo, a mi upućujemo na one koji su nam dostupniji – jasno, na internetu. Tako ćete lako pronaći tekstove dr. Zvonka Pažina, dr. Silvane Fužinato i drugih autorica i autora, posebno na internetskim stranicama mnogih župa, a mi Vam među ostalima navodimo tekst našega liturgičara biskupa dr. Ivana Šaška »Liturgijski čitač – u službi ‘transupstancijacije’ Riječi« (https://crkvena-glazba.hr/rijec-liturgicara/liturgijski-citac prenosi tekst iz Živoga vrela, god. XXII. (2005.), br. 1, str. 7-10) u kojem među ostalim piše i o »čitaču kao sakramentalnom znaku«: »Naviještati Božju riječ u liturgijskome slavlju znači uprisutniti Krista, odjelotvoriti njegovo vazmeno otajstvo u učinkovitosti naviještanoga. Pokušavajući povući paralelu s euharistijskim slavljem, s pravom se može ustvrditi da služba čitača ‘po Duhu Svetome ostvaruje transsupstancijaciju Riječi života, jer njegova liturgijska služba daje tijelo Božjoj riječi’ (M. Paternoster). Zapravo, mislim da bi čitanja u Crkvi izgledala sasvim drukčije kad bi si čitači osvijestili da su oni nositelji Božje riječi, da preko njih zajednica čuje što Bog poručuje čovjeku«, piše dr. Šaško i daje vrlo jasnu uputu, to jest kaže da nije dosta »doći tek nekoliko minuta prije liturgijskoga slavlja, gdje će netko (najčešće župnik) odrediti tko će čitati ili biti presretan da ima nekoga tko želi čitati«.
»Čitanje koje treba navijestiti zahtijeva razmatranje i pripremu. I zbog toga je potrebna skupina (liturgijska) ljudi koja će pomoći u pripremanju čitanja. U tome slučaju valja pripaziti i na čitanja djece, jer ona nisu najprikladnija za tu službu. Možda je i to razlog što liturgiji pristupamo na odviše djetinjast način. Nema nikakve dvojbe da se razmatranje i slušanje Riječi Božje odnosi i na zajednicu vjernika i na zaređene službenike, ali je kao prethodni korak potrebna formacija za službu čitača. Nije riječ samo o nekome tko dobro čita, već o nekome tko čita na liturgijski način, a to znači da čitač bude uronjen u Riječ, da bude prožet vjerom i odgovornošću za riječ. Da bi se to moglo, uz tehničku i govorničku pripravljenost potrebno je razmatranje i poznavanje konteksta liturgijskoga slavlja.«
Vjerujem da nikomu nije teško složiti se s tim riječima dr. Šaška jer nas one upućuju i podsjećaju na bitne stvari, a na prvom je mjestu da se u župi mora oformiti skupina liturgijskih čitača i da se članovi te skupine moraju pripremati za čitanja na misi. U toj pripremi dr. Šaško navodi nekoliko vidika. Na prvom mjestu: čitač treba »poznavati red čitanjâ i lekcionare kroz sva tri ciklusa nedjeljnih i blagdanskih slavljâ, dvodijelni ciklus običnih danâ, ciklus svetačkih i prigodnih čitanjâ«.
Od toga »vanjskoga poznavanja potreban je prijelaz u poznavanje naravi različitih književnih rodova u istoj knjizi: povijest, poslanice-pisma, proroštvo, pjesništvo…« Na trećem je mjestu korisno »misliti na zajednicu, na njezin unutarnji sastav i osobine koje ju određuju; prema tomu valja prilagoditi ton glasa, poglede, povezanost sa zajednicom šutnjom, stanke, te, rečeno jednostavno, uspostaviti plodonosno priopćavanje Riječi; odnosi čitača i zajednice su obilježeni ne samo čitanim tekstom, već i svakodnevnim životom u zajednici (zajednica poznaje čitača, jer bi on trebao biti njihov pomoćnik u prihvaćanju Riječi i na neki način izabran); sve to treba iskoristiti i usavršiti.« Na četvrtom su mjestu praktične upute: poznavanje uporabe mikrofona; vrijeme koje valja upotrijebiti za tehničku izvedbu čitanja…
U početku je uputno snimati čitanje i provjeravati nedostatke u njemu. Na kraju na petom mjestu dr. Šaško navodi da je ponekad važan »i vanjski izgled, već prema prilikama slavljenja; ne treba biti strogo uokviren u propise, već izgrađen tako da čitava osoba čitača progovara Riječ, u odjeći, pokretima, glasu…«, a »ključ« je možda upravo u rečenici: »I dok drugima naviještate božansku Riječ, i sami je primite kao dobri učenici Duha Svetoga… a svojim ponašanjem očitujte Spasitelja našega Isusa Krista.«
