Prema istraživanjima s kraja 20. st., koje je izvršio arheolog Igor Visković u suradnji s blatskim župnikom Ivom Protićem na crkvici sv. Mihovila, pronađeni su ostatci prvotne antičko-ranokršćanske apside. Prema nalazu pretpostavlja se da je crkvica jedna od najstarijih na otoku, što potvrđuje i izgled rotonde iz 7./8. st. s nadogradnjom u romanici i popravkom u 19. st. Pučka predaja Sv. Mihovila naziva »grčkom« crkvom. Kao i uz crkvu Gospe od Poja i oko ove se prostiralo jedno od nekoliko naselja staroga Blata.
Crkva se nalazi na strateški uzdignutom brježuljku s južne strane nekadašnjega jezera Blato. Do nje vodi seoski puteljak uz maslinike i makiju. Prvi pisani spomen Sv. Mihovila potječe iz g. 1346. i 1490. Prvotna je apsida u kasnijim stoljećima porušena zbog trošnosti ili zbog pregradnje bogomolje.
Crkvica nije bitno izmijenila prvobitan izgled. Ona je četvrtasta s plošnim pročeljem koje završava jednostrukom preslicom bez zvona. Otvori se nalaze samo na pročelju, i to uz ulaz i visoko postavljeni četvrtasti prozorčić. Bočni zidovi nemaju prozore. Iznad romaničkoga dovratka nalazi se prazna polukružna luneta. Crkva je građena od grubo tesanih nepravilnih kamenova, a u unutrašnjosti ima bačvast strop i ravnu apsidu s malim udubljenjem za drveni okvir oltarne slike, koja nedostaje. Kameni oltarni stol priljubljen je na začelni zid i uzdignut je od poda za jednu stubu. Unutrašnjost crkvice je prazna i bez ukrasa, a krovište je pokriveno škriljama. Svojim izgledom i na temelju istraživanja crkvica potvrđuje prisutnost romanskih kršćanskih bogomolja na otoku još u 4./5. st. koje su opstale do dolaska Hrvata, koji ih nisu rušili, nego su ih nadogradili, a prvotnu župnu crkvu Svih svetih i izgradili u 9. st.
