Povijest spasenja povijest je Božje čežnje za čovjekovim srcem i Božjega traženja čovjeka na svoju sliku stvorena. U svojoj čežnji za Bogom i puninom zajedništva s njim, ako je iskren prema samomu sebi, prema Bogu i bližnjemu, čovjek će ustvrditi kako su njegovi međusobni razgovori nerijetko površni i besplodni jer su u njihovu središtu djela ruku čovjekovih, ono što osobno čini ili što bi trebao činiti kako bi pronašao Boga. Sveto pismo svjedoči drugačiju stvarnost: Bog je prvi pronašao Izraela, a ne Izrael Boga. Ta činjenica predivno izražava smisao liturgijskih čitanja četvrte nedjelje došašća i svetkovine Božića. Suvremeni čovjek, zarobljen svojim »ja« i povjerenjem u svoje moći i sposobnosti, zaboravio je svoju nemoć pridavanja smisla životu i smrti. Prelijepa i radosna vijest Božjega adventa u povijesti svijeta i čovjeka jest ta da će Bog sam podići čovjeku dom.
Izgradnja kuće Bogu slijedi druge kriterije
Povijest Davida povijest je uspješnog čovjeka. Nakon Božjeg izabranja i pomazanja za kralja Izraela, David se velikim koracima uspinje prema prijestolju slave i moći.
Pobjeda nad suparnicima i neprijateljima, osvajanje Jeruzalema i stvaranje čvrste i moćne monarhije pobudilo je u njemu svijest o izvanrednim sposobnostima, dok je u drugima izazivalo strah i poštovanje.
U Davidovim planovima inicijativa za izgradnju kuće Bogu koji je do sada, u simbolu kovčega Božjega, putovao zajedno sa svojim narodom pod šatorom, imala je političke i vjerske motive. Osim toga, kralj je u svakoj svojoj inicijativi znao pronicljivo ujediniti politiku i religiju u upravljačke svrhe. Unatoč tomu, izgradnja hrama u povijesti Izraela svjedoči da izgradnja kuće Bogu slijedi druge kriterije i drugačija očekivanja, čovjeku nerijetko skrivena i nepoznata.
Izgradnja Božjega doma čežnja je za Božjom prisutnošću
Izgradnja Božjega doma povezana je s dubokom čežnjom za Božjom prisutnošću i za osobnim susretom s njim, koja prožima svakoga vjernika. Međutim, ta duboka čežnja čovjekova srca i plemenita namjera njegova djelovanja može postati suptilna kušnja. Naime, čovjek ima uvijek potrebu dodirnuti ono što mu daje sigurnost jer se boji misterija koji izmiče njegovim spoznajnim i upravljačkim sposobnostima.
Stoga želi zajamčiti prisutnost Svemogućega, zatvarajući ga u osobne parametre i ograničavajući, na neki način, slobodu njegova djelovanja. U svojoj želji za izgradnjom doma Gospodinu David predstavlja kušnju svakoga vjernika: zatvoriti Boga u prostor institucija i sakralnoga kako bi, na neki način, mogao njime upravljati.
Čovjek želi biti gospodar svega, ali to nije moguće s Bogom. Pa i onda kada se on »predaje« i kada prihvaća Salomonovu izgradnju hrama, ostaje apsolutno slobodan Bog koji ne može i ne želi biti zatvoren u djelo čovjekovih ruku, kao što svjedoči prelijepa molitva koju mu upućuje sam kralj Salomon, Davidov nasljednik, u svečani dan posvećenja hrama: »Ali zar će Bog doista boraviti s ljudima na zemlji? Tȁ nebesa ni nebesa nad nebesima ne mogu ga obuhvatiti, a kamoli ovaj Dom što sam ga sagradio!« (1 Kr 8, 27) A Psalam 135, 5-7 uvjerljivim metaforama objavljuje Božju slobodu, misterij koji ga obavija i njegove čovjeku nedokučive misli: »Znadem da je velik Jahve, da je nad bozima svim gospodar. Što god se Jahvi svidi, to čini na nebu i na zemlji, na moru i u bezdanima. Oblake diže s kraja zemlje; stvara kiše i munje, vjetar izvodi iz skrovišta njegovih.«
Smrtna opasnost koja prijeti vjeri je zaborav
Međutim, tekst iz Druge knjige o Samuelu ne ograničava se na nijekanje ljudskih mogućnosti izgradnje Gospodnjega doma. Igrajući se s hebrejskom riječi bajit koja znači »kuća«, ali i »potomstvo«, autor donosi Božje obećanje Davidu:
»I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo.« (2 Sam 7, 12) Čovjeku koji traži božanstvo prema svojoj mjeri, Bog pruža sigurnost i stabilnost, ne zato što želi ispuniti čovjekove želje, nego zato što je vjeran svom obećanju. Zanimljivo je uočiti da ga, prije govora o budućnosti u kojoj će se osobno zauzeti za Davida i za njegovo potomstvo, Bog podsjeća na njegovu prošlost: »Ja sam te doveo s pašnjaka, od ovaca i koza, da budeš knez nad mojim izraelskim narodom. Bio sam s tobom kuda si god išao, iskorijenio sam sve tvoje neprijatelje pred tobom. Ja ću ti pribaviti veliko ime, kao što je velikaško ime na zemlji.« (2 Kr 7, 8-9)
Smrtna opasnost koja prijeti vjeri je zaborav. Stoga se David treba trajno prisjećati Božje prisutnosti u svom životu, od dječaštva, jer »sjećati se« u Svetome pismu ne znači samo dozivati u sjećanje, nego i intervenirati. Davidova budućnost, jednako kao i budućnost svakoga vjernika, ukorijenjena je u prošlost, a sjećanje na prošle događaje znači uprisutnjivati Boga u svojoj sadašnjosti i u svojoj budućnosti.
(Iz nove knjige: Silvana Fužinato i Massimo Grilli »U susretu ljubavi« – Komentari nedjeljnih i blagdanskih čitanja. Liturgijska godina B. Glas Koncila, 2023.)
