Moderne parlamentarne države organizirane su prema načelima trodiobe vlasti. Trodioba vlasti znači podjelu nadležnosti i mjerodavnosti na zakonodavnu (Sabor), izvršnu (Vlada te uprava s raznim upravnim i administrativnim tijelima) i sudsku. Unutar sudske vlasti posebna sudska kontrola uprave provodi se putem upravnoga sudovanja. Zato upravno sudovanje ima važnu ulogu kao poseban sudski zaštitnik zakonitosti u obrani interesa građana pojedinaca, ali i pravnih osoba. To je osobito važno u sukobima s izvršnim vlastima države, koju čine razna ministarstva, državne uprave i agencije, porezne uprave, socijalna skrb, carina, ustanove mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja te županijski i gradski uredi. Tako je u praksi česta pojava da se uz prešutni blagoslov pokušaju mimo zakona progurati ili nametnuti rješenja koja su od bitnoga značenja za građane, pa i pravne osobe. To se čini raznim naputcima, službenim mišljenjima ili tumačenjima. Kod takvih pojava nije zanemariva ni šutnja, kada se umjesto donošenja obveznoga rješenja ili zaključka ili donošenja rješenja povodom žalbe ne odgovara osim šutnjom. To je tzv. »šutnja administracije«. Posljedica je svih takvih propusta ugrožavanje interesa građana.
Zato je upravno sudovanje kao oblik sudske kontrole putem posebnih upravnih sudova nezamjenjiv dio sudske zaštite u funkciji trodiobe vlasti. U Hrvatskoj se treba boriti za vladavinu prava, a ona se potvrđuje i provedbom svih sudskih odluka, pa tako i upravnih sudova. Nažalost brojne se odluke tih sudova ne provode uvažavanjem usvojenih tumačenja kako zakona tako ni sudskih shvaćanja iznesenim u pojedinim presudama. To je posljedica pojave da se u pojedinim konkretnim slučajevima sudske odluke ne provode zbog nametanih političkih pritisaka tumačenja zakona. Vrstu političkih pritisaka provode i pojedini dužnosnici uvođenjem svojih pravila i pojmova objašnjavajući javnosti da treba postupati u skladu s načelom »svrhovitosti«. Prizivanje »načela svrhovitosti« ne postoji u pravnoj teoriji, a podsjeća na načelo »cilj opravdava sredstva« koje su zastupali autokratski vladari u srednjem vijeku. Takvo ponašanje u provedbi vlasti opisano je u knjizi Nikole Machiavellija »Il Pricipe« (Vladar). Od tada se za način vladanja politikom sile i autokratske vlasti, a sve u tobožnjem interesu države, upotrebljava pejorativan naziv »makijavelizam«. Vezano uz tu pojavu nametanja potrebe »svrhovitosti« od dužnosnika, kako pojedinaca tako i skupina, valja podsjetiti da u pravnoj teoriji postoji tumačenje propisa prema načelu »ratio legis« (razlog donošenja nekoga propisa). Pravo na takvo tumačenje ima samo donositelj zakona (u Hrvatskoj je to Sabor) i sudska vlast. Zato uostalom i postoji trodioba vlasti u svakoj demokratskoj državi.
U Hrvatskoj je Zakon o općem upravnom postupku temeljni zakon kojim se regulira način i postupak djelovanja upravnih i drugih državnih tijela i ustanova kada rješavaju o pravima i obvezama pojedinaca ili pravnih i drugih osoba. Odluka kojom neko upravno tijelo odlučuje o određenom pravu ili obvezi ili pravnom interesu zove se upravni akt, a donosi se u obliku rješenja ili zaključka. Takav upravni akt ima snagu kao i svaka druga sudska presuda donesena u građanskom, krivičnom ili nekom drugom sporu. Međutim postoje slučajevi, kako je navedeno, da nadležno tijelo uprave povodom nekoga zahtjeva ne donese nikakav akt. To može biti iz nekih posebnih razloga ili interesa »svrhovitosti« poznatih samo upravnom tijelu. U tom slučaju može zainteresirani građanin ili pravna osoba podnijeti žalbu za donošenje akta, pozivajući se pritom na prigovor »zbog šutnje administracije«, te tako ishoditi donošenja upravnoga akta, pa čak i upravnim sporom pred upravnim sudom. Budući da je takav postupak složeniji, preporučuje se uzeti odvjetnika.
U upravnom sporu sud u pravilu rješava spor presudom, kojom se tužba uvažava ili odbija kako neosnovana. Često se predmet vraća s napomenom da treba dopuniti postupak radi utvrđenja još nekih činjenica ili okolnosti. To je često u mirovinskim sporovima, posebice kod invalidskih mirovina, kad se traži dopunsko vještačenje ili nova medicinska dokumentacija. Nažalost, u većini slučajeva upravni sud propušta donošenje odluke kojom bi sam riješio spor. To su slučajevi kada nakon dopunskih vještačenja sud ima dovoljno podataka, a narav spora i svi ostali podatci daju pouzdanu osnovu koja upućuje da sud može sam riješiti spor. U tom slučaju presuda suda u svemu zamjenjuje poništeni upravni akt. S druge strane upravno tijelo, posebice u mirovinskim postupcima, provodi medicinska vještačenja kod istoga vještaka ili vijeća, koje kapriciozno ne uvažava naputke suda i tvrdoglavo ustraje na svojoj ocjeni, pa sve ponovno završava na upravnom sudu. Tako se postupci otežu dok godine teku pa često invalid mora čekati starosnu mirovinu.
Kod mlađih se osiguranika događa da kao bolesni izgube posao, a naknadno ih nitko ne prima u novo zaposlenje. Kod takvih mlađih osiguranika često se događa da izgube mogućnost ostvarivanja invalidske mirovine jer izgube tzv. potrebnu gustoću staža u radnom vijeku. Moraju čekati starosnu mirovinu, a u slučajevima u kojima nemaju najmanje 15 godina mirovinskoga staža ne mogu ostvariti ni starosnu mirovinu. Radi otklanjanja takvih nepravda upravni bi sudovi trebali odlučnije donositi odluke kojima sami meritorno rješavaju sporove. U protivnom su u takvim sporovima sudovi samo formalno zaštitnici prava građana i ostaju privid trodiobe vlasti.
