Bilo je samo pitanje vremena kada će znanstvenici povezati mikroplastiku i neplodnost muškaraca. Nakon otkrića tragova mikroplastike u ljudskoj krvi, fecesu, placenti ili majčinu mlijeku, istraživači su pronašli i izmjerili broj plastičnih mikročestica u testisima. S obzirom na to da ljudi plastiku jedu, piju i udišu, očekivana je pravilna raspodjela plastičnih mikročestica u ljudskom organizmu. Od ukupno pet grama plastike (masa jedne kreditne kartice!), koja se nalazi na tjednom meniju prosječnoga čovjeka, jedan dio, dakle, završava u reproduktivnom sustavu.
Američki su znanstvenici sa sveučilišta u Novom Meksiku detektirali dvanaest vrsta mikroplastike u testisima, s najvećim udjelom polietilena i polivinil-klorida (Toxicological Sciences 2024, 1-6). Ukupna je masa mikroplastike veća od 300 mikrograma po gramu spolnoga tkiva. Istraživači s pravom povezuju prisutnost mikroplastike u testisima sa smanjenim brojem i smanjenom pokretljivošću spermija. Mikroplastika je tako postala još jedan okolišni krivac za pad reproduktivnoga zdravlja muškaraca.
Taj je pad stalan već 50-ak godina, tako da je danas spolna nemoć muškaraca važan ili glavni razlog brakova bez djece. Onih brakova u kojima muž i žena žele imati djecu. Na globalnoj se razini, posebno u zapadnom svijetu, događa upravo ono što su najavili vrsni poznavatelji kemije plodnosti: Theo Colborn, Dianna Dumonski i Pete Myers. U knjizi pod naslovom »Ukradena budućnost« (1996.) upozoravaju da izloženost mnogim kemikalijama ugrožava plodnost, inteligenciju i opstanak. Prije dvije godine Shanna Swan, svjetski poznata epidemiologinja, objavila je knjigu »Odbrojavanje« u kojoj odgovara na pitanje kako moderni svijet inhibira reproduktivni razvoj, narušava mušku plodnost i ugrožava budućnost ljudske rase.
Stoga ne iznenađuje da je mikroplastika (i nanoplastika) postala dio problema. Iako postoji negativna korelacija količine plastike i spermija u testisima, nije jasno kojim mehanizmom mikroplastika narušava plodnost muškaraca. Moguće je da mikroplastika kao takva (per se) nije hormonski otrov za reproduktivne organe, ali ona posjeduje dva svojstva koja ju čine rizičnom.
Kao prvo, plastika, mikroplastika i nanoplastika materijali su koji u svojoj strukturi sadrže arsenal štetnih kemikalija (parabeni, ftalati, azobojila, stabilizatori, metalni katalizatori) koje se stalno otpuštaju i onečišćuju okolni prostor – rijeku, hranu ili unutrašnje organe. Mikroplastika je poput sićušnoga trojanskoga konja ili tankera natovarenoga sumnjivim kontejnerima. Upravo je kemijski sadržaj mikroplastike najčešći uzrok osakaćene plodnosti.
Drugo svojstvo mikroplastike, a posebno nanoplastike, jest velika i aktivna površina na koju se doslovno lijepe naftni derivati, industrijske kemikalije, prašina sa smetlišta ili spalionica smeća, organska otapala, ispušni plinovi… Tako »obogaćena« mikroplastika, poput trasportera, prenosi zloglasne endokrine disruptore i dostavlja ih na konačno odredište – rijeku, hranu ili unutrašnje organe.
Znanstvenici su iz Novoga Meksika, u nedavno objavljenoj studiji, pokazali da se mikroplastika nakuplja i u testisima pasa mužjaka. Ni to ne čudi budući da su mikroplastici izložena sva živa bića. Osim toga psi, ponegdje, žive s ljudima, jedu hranu kupljenu na istim trgovačkim policama, udišu zrak iste prostorije… Izmjerena količina plastike u testisima mužjaka ipak je tri puta manja (oko 100 mikrograma po gramu tkiva) od količine toga polimera u testisima muškaraca. To znači da izloženost čovjeka mikroplastici nije samo neizbježan suživot s plastikom, nego je određena količina plastike u tijelu rezultat (ne)pismenosti i stila života.
