Kada je riječ o smanjivanju starosnih mirovina, valja upozoriti da pojam starosnih mirovina obuhvaća ne samo starosne mirovine, nego i njihove kasnije podvrste, uključujući i prijevremene starosne mirovine uvedene naknadnim zakonskim izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju.
Smanjivanje starosnih mirovina započelo je donošenjem prvoga reformskoga mirovinskoga zakona koji se počeo primjenjivati 1. siječnja 1999. Smanjivanja su se događala na više načina, i to povećanjem dobnih granica za ostvarenje pojedinoga prava uz istodobno smanjivanje mirovina zbog ranijih odlazaka. Posebno su kažnjavani korisnici prijevremenih starosnih mirovina u različitim postotcima i zbog činjenice da su takva umanjenja ostajala trajna.
Počevši od 1. siječnja 1999. propisano je da se korisnicima prijevremene starosne mirovine ona smanjuje za 0,3 posto za svaki mjesec ranijega odlaska u mirovinu, što je za pet godina ranijega odlaska iznosilo čak 18 posto umanjenja, već ionako niskih mirovina. Međutim ni to nije bilo dovoljno pa je počevši od 1. siječnja 2002. to umanjenje još i povećano tako da je dotadašnji postotak umanjenja od 0,3 posto povećan na 0,34 posto. Zbog toga povećanja sve su buduće prijevremene mirovine u slučajevima ranijega odlaska, primjerice pet godina prije propisanih uvjeta za starosnu mirovinu, umanjivane čak do 20,4 posto, i to trajno (do smrti).
Istodobno se uz ta smanjivanja počelo napuštati desetgodišnje obračunsko razdoblje prosjeka plaća i prelaziti na duže obračunsko razdoblje tijekom cijeloga radnoga vijeka. Ako se tomu pridoda već zaboravljeno nepoštovanje zakonske obveze redovitih usklađivanja mirovina s porastom plaća i troškovima života, stanje je bilo zbunjujuće, kako za radnike tako i za stare umirovljenike, a još više i za buduće umirovljenike. Čak je morao i Ustavni sud presudom prisiljavati državu na povratak duga umirovljenicima.
Takvom mirovinskom reformom nisu se ostvarivala obećana poboljšanja položaja umirovljenika. Političke stranke koje su se u tom razdoblju smjenjivale na vlasti (HDZ i SDP) jednako su bile nemilosrdne i nemaju se pravo hvaliti svojim politikama prema umirovljenicima, što je uobičajena pojava u svakom predizbornom razdoblju.
Donošenjem drugoga Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/13) koji se počeo primjenjivati od 1. siječnja 2014., s novim člankom 85. toga Zakona, ništa se bitno nije promijenilo u odnosu na prijevremene starosne mirovine.
Umanjenja su malo detaljizirana ovisno o starosti i mirovinskom stažu kod odlaska u mirovinu. Mirovina se smanjuje za svaki mjesec prije navršenih godina života propisanih za starosnu mirovinu i ovisno o stažu. Tako se npr. kod ostvarenja prava na prijevremenu starosnu mirovinu s navršenih 35 godina staža mirovina smanjuje za 0,34 posto za svaki mjesec ranijega odlaska. To znači ako se odlazi u prijevremenu mirovinu pet godina prije propisanih godina starosti, mirovina se smanjuje za 0,34 posto, što za pet godina, odnosno 60 mjeseci, iznosi 20,4 posto.
Nažalost, glavna i bitna nepravda prema korisnicima prijevremenih starosnih mirovina je »trajnost umanjenja«. Podsjećamo da od prvoga dana uvođenja trajnoga umanjivanja tih mirovina nije problem veličina umanjivanja, nego trajnost. Prema »načelima pravednosti« da mirovina ovisi o visini ulaganja (doprinosa) i duljini ulaganja (staž), prijevremenu bi mirovinu trebalo nakon doživljenja godina života propisanih za starosnu ponovno odrediti kao starosnu. Tako je bilo do kraja 1998. g., po naslijeđenom bivšem komunističkom zakonu.
Dosadašnji zakonodavci, kao ni biblijski »zakonoznanci i farizeji«, ne uzimaju u obzir činjenicu da su se u prvih poratnih desetak godina zaposlenici prisiljavali na ranije odlaske u mirovine. Privatizacija i pljačka vezana uz nju stimulirala je ranije odlaske u mirovinu kao spas od otkaza uz istodobno oslobađanje poslodavaca od tereta isplate plaća.
Zakonom o radu uvedeni su tzv. tehnološki viškovi, kojima su se novostvoreni poslodavci oslobađali radnika i slali »otpisane« da se snalaze na »tržištu rada«, koje praktički nije postojalo. Unatoč tim masovnim otkazivanjima, novi su poslodavci završavali u brojnim stečajevima, a njihovi radnici na burzi.
Zakonom je bio dopušten poseban »dokup staža« radi ranijega ostvarivanja prava na mirovine, pa ako to nije uspijevalo, pokušavala se korupcijskim kupovanjima invalidskih mirovina osigurati socijalna sigurnost. O tome svjedoče brojene afere i sudski postupci protiv članova invalidskih liječničkih komisija i zaposlenika HZMO-a. Ako ni to nije uspijevalo, preostajao je odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, ali samo za one kojima je nedostajalo do najviše pet godina starosti i pet godina staža. U to se vrijeme čak jedna ugledna saborska zastupnica usudila javno reći da Hrvati ne žele raditi.
Unatoč takvim politikama otkaza i tjeranja u mirovine, mlađe populacije, ostajući bez izlaza i nade za posao, tražile su spas u inozemstvu. Djelomična posljedica takve politike jest hrvatska demografska katastrofa. Tako se politikom nezaposlenosti, kažnjavanja i smanjivanja mirovina preko tzv. »mirovinskih i radnih reforma« događala već zaboravljena božićna poruka »o grijehu struktura vlasti«.
Nakon što se iselilo više od 500 000 Hrvata te je nastala kriza nedostatka radne snage, došla je »pamet iz pete u glavu« te se promjenama zakona pokušavaju stimulirati dulji ostanci u svijetu rada, posebno kada se radi o zapošljavanju i starosnim mirovinama. O tome u sljedećem nastavku.
