Bog je u ljudskoj stvarnosti prisutan i kada navale nevolje. Izvješćuje evanđelist Marko: »Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi. A Isus na krmi spavaše na uzglavku.« Ponekad se čini da Bog u trenutcima čovjekove krize ostaje nekako povučen, a opet prisutan. I to zna čovjeka ljutiti. No upravo se tada može primijetiti Božja veličina gospodarenja nad svim stvorenim. Nevolje postaju primjeri Božjega djelovanja u tišini.
Uvečer, nakon dugoga dana u kojem je propovijedao mnoštvu, Isus je s učenicima odlučio prijeći lađom u geraski kraj. Počelo se mračiti, nije se dobro moglo vidjeti hoće li večer donijeti kišu ili samo lagani vjetar. Kaže učenicima: »Prijeđimo prijeko.« Nije se brinuo za vrijeme niti se premišljao je li bolje ujutro zaploviti. Čim su ušli u lađu, Isus se skupio na stražnjem dijelu lađe te brzo zaspao. Snažno je spavao, nisu ga ometali glasovi učenika. Oni su još prebirali svoje dogodovštine, pripovijedali su koga su susreli dok je Isus propovijedao prispodobe o sijaču, svjetiljci, gorušičinu zrnu. Imali su ispunjen dan, a sada još treba prijeći u geraski kraj i odmoriti se do novoga dana.
Lađa se počela jače ljuljati, na otvorenom je zahladnjelo, vjetar je tvrdoglavije puhao. Razgovori učenika odjednom utihnuše. Valovi su se prelijevali u lađu. Noge učenika odjednom su bile mokre. Stvarala se potiha panika. »Hoćemo li potonuti?« A Isus je spavao na krmi. Nisu ga ni valovi probudili. Učenici u nevolji postali su sve napetiji. Nasilni u međusobnu obraćanju. Optuživali su jedni druge što su se uopće uvečer uputili na plovidbu. No još se nisu usudili Isusa buditi. Još misle da vladaju situacijom. Kada je voda u lađi dosegnula kritičnu točku, dolete svi do Isusa, namrgođeni ga gurnu, probude iz duboka sna i ljutito upitaju: »Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?« Bog koji spava se probudio, a oduvijek je s njima bio u nevolji.
Nije bilo potrebe za dizanjem tenzija. Učenici nisu trebali biti namrgođeni dok su Isusu spočitavali tišinu. Njegov odgovor bijaše jasan: »Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?« Prema Bogu se ne ide s riječima optužbe, poput djeteta su se srdili na onoga koji ih hrani, a tako je malo bilo potrebno. Samo vjera, samo obično buđenje uz riječi pouzdanja, a ne ljutnje. Molitva nije predbacivanje krivnje. Ona je pouzdanje koje ima veselo oko ispunjeno nadom, a ne gorčinom zbog Božje tišine.
Reče Ivan Zlatousti na taj izabrani događaj: »Stoga, Isus spava. Da je bio budan kad se to dogodilo, ili se ne bi bojali, ili ga ne bi molili, ili ne bi mislili da bi Isus mogao učiniti što takvo. Bog spava dajući učenicima priliku njihovoj plahosti i kako bi njihova predodžba onoga što se događa bila jasnija. Čovjek ne gleda istim očima na ono što se događa drugima kao na vlastitu stvarnost. Ali, treba reći da nije bila bojažljivost ili manjak vjere prići i probuditi Isusa jer znali su njegovu moć ukora kada se probudi, no nisu znali da to može učiniti čak i spavajući.«
Nevolja je postala izvrsna prilika da se učenici osvjedoče u Kristovo božanstvo. Strah koji je nastao jer su mislili da će se utopiti brzo je iščeznuo čim je Božje djelovanje nastupilo. Kršćanin u svojem životu može učiniti isto. Čemu strah od nevolje? Čemu bojazni? Isus se u ljudskim životima možda ne nalazi na krmi u velikom snu, možda je baš prisutan u obitelji, na radnom mjestu, u posjetu nemoćnim članovima obitelji. Možda se baš tu nalazi Bog koji spava, kojega treba dobrim djelima probuditi. Kršćanin se ne će više obraćati Bogu u trenutcima straha, nego u trenutcima teških svakodnevnih briga. Čim one naiđu, kršćanin je svjestan da je Bog u blizini, pa makar i šuti, možda i spava i ne će odgovoriti na sklapanje ruku, ali tu je. Tako se očituje vjera. Pouzdavanje i kada bi se najradije žestilo na Božju tišinu. Bog djeluje i kada šuti, Bog je u ljudskoj stvarnosti prisutan i kada se čini da je odsutan. Stoga, više se ne smije dopustiti da Bog vjerniku uputi pitanje: »Kako nemaš vjere? Što si bojažljiv?« Bog će u ljudskoj stvarnosti djelovati, samo treba strpljenja jer Bog one koji mu se povjeravaju ne će ostaviti na cjedilu.
Gospodine, kojega su uspavanoga probudili učenici na uzljuljanoj lađi, smiri naše strahove, utišaj moguće gorčine, a razbuktaj povjerenje. Ti nas ne napuštaš, nego ostaješ trajno prisutan. Daj da Ti povjerujemo i budemo tvoji u svakoj nevolji koja nas pogodi, u svakom strahu koji nas uznemiri, u svakom padu koji nas zaustavi jer Ti i dalje ostaješ u našoj blizini u vijeke vjekova. Amen.
