Nedavno su gotovo sva kućanstva u Hrvatskoj morala mijenjati prijamnike TV signala kako bi mogli i dalje primati signal na televiziji. Mnogima je to bilo teško. Osobito starijima. Namjestiti prijamnik, ukopčati kabele, ugoditi frekvencije. No, ipak, ako su senzori bili ispravni, vrlo brzo sve se moglo spojiti i program bi nesmetano tekao.
U vrijeme korizme ljudi su kao prijamnici koje valja naštimati. Stvoreni svijet i stvorenja u njemu samo su odašiljači i veze koji šalju poruke o Bogu kao izvoru života i svega dobroga. Odgoj vjere u obitelji, župnoj zajednici i na školskom vjeronauku može također poslati odgovore na pitanja odakle je čovjek i kamo ide, koji je smisao života i povijesti. Glavna poruka odgoja u vjeri glasi: Bog tvoj živi! Bog tvoj, Stvoritelj cijeloga svijeta, cijeloga svemira, utjelovio se u Isusu Kristu i on je onaj koji je moćan, koji je umro i uskrsnuo te uzišao pripraviti nam mjesto.
Odgoj vjere u obitelji, župnoj katehezi i na školskom vjeronauku polazi od navještaja da je Bog Stvoritelj itekako zainteresiran za čovjeka i želi mu pomoći da pronađe vlastiti životni put, da traži i pronađe Božju volju u vlastitom životu. Bog je zainteresiran za čovjeka, zove ga i traži. Osobito u vrijeme milosti kao što je korizma. Taj navještaj odjekuje tisućljećima u tradiciji Crkve, u židovskoj tradiciji, u svjedočanstvu crkvenih otaca i vjernika. On je oduvijek tu. Otkako se Abraham na Božji poziv odazvao i zaputio iz Ura Kaldejskoga, koji je ovih dana posjetio papa Franjo, Božje obećanje postoji kao živi poziv čovjeku da slijedi Božji put. No, da nema senzore, čovjek ne bi primio taj navještaj.
Čovjek ima otvorenost prema transcendenciji. On je nemiran dok god ne pronađe taj kontakt s Bogom. Čovjek luta, traži odgovore na pitanje života i smisla. Odgovori se nalaze u navještaju živoga Krista. Sve velike religije svijeta navještaju istinu da je duhovna stvarnost nosiva u svijetu. U kršćanstvu se naviješta Isus Krist, Sin Božji, Onaj koji je poslan od Boga, preuzeo na sebe grijehe svijeta i platio dug. Dug je plaćen.
No žive li ljudi kao oni čiji je dug već plaćen ili stavljaju sami sebe u dužnike raznih vrsta? Može li vjernik u sebi razviti tu kršćansku zahvalnost za plaćeni dug? Razviti zahvalnost Bogu koji je već sve platio i kojemu čovjek jednostavno u dubini vlastitoga srca može zahvaliti za sve to, živeći životom otkupljenih i spašenih. Probuditi, pročistiti senzore za Boga znači pročistiti vlastitu vjeru u Boga, jer vjera je itekako relevantna za život. Čovjek je bez vjere živi mrtvac. Živ, a mrtav. Mrtav u duhu, mrtav u duši, pa je često i u tijelu nemoćan i jadan. Zato je vjera dar Božji. Ona je senzor koji ljudi nose u sebi i koji treba postaviti na pravu frekvenciju kako bi se odazvali na Božji poziv, primili Božji život u sebe, a to su radost, mir, ljubav, strpljivost, blagost, uzdržljivost i ostali darovi Duha Svetoga koji oživljavaju suhe kosti i podižu na život u punini.
