S obzirom na to da su se posljednjih dana u medijskom prostoru pojavila različita tumačenja crkvenih propisa i svojevoljne, a nerijetko i potpuno pogrješne interpretacije termina iz kanonskoga prava o slučajevima zlostavljanja maloljetnika od strane klerika koja su postala zbunjujuća, za pomoć smo zatražili crkvenoga pravnika da razjasni temeljne pojmove – utemeljene na crkvenim odredbama. Sugovornika smo pronašli u osobi pročelnika Nacionalnoga ureda Hrvatske biskupske konferencije za zaštitu maloljetnika i odraslih ranjivih osoba te kancelara Zadarske nadbiskupije s magisterijem iz crkvenoga prava Marina Batura. Ne ulazeći u pojedinačne slučajeve, naš je sugovornik ipak detaljno objasnio postupak i proceduru Crkve u slučajevima prijave zlostavljanja maloljetnika od strane klerika.
• Kada nadležni ordinarij zaprimi informaciju o mogućem kažnjivu djelu, dužan je provesti prethodnu istragu koja služi prikupljanju korisnih podataka za produbljivanje te informacije i potvrđivanju njezine vjerodostojnosti.
Za vrijeme prethodne istrage mogu se saslušati osobe koje tvrde da su zlostavljane, njihovi roditelji i druge osobe koje su na bilo koji način upoznate s mogućim kažnjivim djelom. Ovisno o samim okolnostima i u fazi prethodne istrage osumnjičena osoba može se suočiti s optužbama i dokazima. Nakon što završi prikupljanje podataka delegat prethodne istrage sve spise zajedno s vlastitom procjenom rezultata dostavlja ordinariju. Ukratko treba sažeti tijek istrage i dati vlastito mišljenje o vjerodostojnosti optužbe i potrebi provođenja kaznenoga postupka. Vlastito mišljenje treba dati i ordinarij koji također ukratko sažima kad i kako je primio obavijest o mogućem kažnjivom djelu, koga je odredio za prethodnu istragu te na temelju svih primljenih spisa koje je primio obrazlaže zašto treba ili ne treba provesti kazneni postupak.
Nakon toga svi spisi prevedeni najčešće na talijanski jezik dostavljaju se Dikasteriju za nauk vjere budući da se u slučaju zlostavljanja maloljetnika radi o pridržanom kažnjivom djelu.
Pridržano kažnjivo djelo znači da ordinarij – biskup ili redovnički poglavar – nije vlastan sam započeti kazneni postupak, nego spise prethodne istrage dostavlja dikasteriju koji o tome odlučuje. Važno je istaknuti da prethodna istraga nije postupak koji služi postizanju moralne sigurnosti o krivnji ili nedužnosti osumnjičene osobe. To se utvrđuje u kaznenom postupku. Također, prethodna istraga ne smije se neopravdano produljiti jer bi to bio čin nemara crkvene vlasti. Nakon obavijesti o mogućem kažnjivom djelu i prikupljanja osnovnih podataka ordinarij sve informacije mora dostaviti nadležnim civilnim vlastima i biti otvoren za potpunu suradnju. Valja napomenuti da prijava civilnim vlastima nije samo ordinarijeva obveza, nego i obveza svake osobe koja ima saznanja o počinjenju kažnjivoga djela na štetu maloljetnika.
• Ordinarij prethodnu istragu može provesti osobno, no u praksi taj zadatak redovito povjerava drugim prikladnim osobama – delegatu ili delegatima – koje se ističu ćudoređem, razboritošću i učenošću. Službu delegata prethodne istrage mogu vršiti i klerici i laici.
• Kanonsko pravo ne poznaje pojam »preventivne suspenzije«. Suspenzija, obustava, kanonska je kazna koja pretpostavlja provođenje kaznenoga postupka u kojem se utvrđuje odgovornost optuženoga. Ako bi se svećenik »preventivno suspendirao«, to znači da bi mu se prema zakonodavstvu koje je na snazi izrekla kazna koja se u fazi prethodne istrage ili po samom primitku obavijesti o mogućem kažnjivom djelu ne može izreći. Takva odluka od strane ordinarija bila bi u pravnom smislu riječi nevaljana jer nitko ne može biti osuđen ili kažnjen bez postupka.
Korisno je protumačiti da suspenzija uz kaznu ekskomunikacije i zabrane bogoslužja spada među kaznene mjere koje se zovu cenzure. Cenzure se, u našem slučaju suspenzija, prema zakonodavstvu ne mogu valjano izreći osim ako je krivac prije bio barem jedanput opomenut da odstupi od tvrdokornosti i ako mu se dade prikladno vrijeme da se urazumi (Zakonik kanonskoga prava, kan. 1347-§1). Dakle, prethodna opomena da se krivac popravi nuždan je uvjet za valjano izricanje kazne suspenzije. S obzirom na zahtjev izricanja prethodne opomene ideja suspenzije kao preventivne mjere u slučaju kažnjivoga djela zlostavljanja maloljetnika bila bi neozbiljna prema žrtvama radi kojih se u takvim situacijama zahtijevaju ozbiljna postupanja i postupci. Praktično bi nekoga trebalo upozoriti da prestane sa zlostavljanjem. Budući da crkveno pravo za izricanje kazne zahtijeva kazneni postupak, a za suspenziju i prethodnu opomenu, »preventivna suspenzija« bila bi nezakonita, a prema žrtvama bezosjećajna.
• Ordinarij može izreći mjere opreza. Te mjere po sebi nisu kaznene naravi, a izriču se s ciljem sprječavanja mogućih novih kažnjivih djela, zaštite svjedoka, izbjegavanja sablazni među vjernicima i da bi se osiguralo uredno provođenje svih postupaka. Valja istaknuti da se mjere opreza ne izriču po automatizmu te da ih ordinarij može valjano izreći tek nakon što sasluša promicatelja pravde i pozove optuženu stranku. Promicatelj pravde je službenik suda čija je služba brinuti se za javno dobro.
• Nužno je da Crkva pristupa žrtvama zlostavljanja s velikom osjetljivošću. U takvim situacijama želi im izraziti svoju blizinu i pomoći u vrlo teškoj situaciji u kojoj se nalaze.
Događa se, nažalost, da neki svećenici budu i lažno prijavljeni. Moramo biti svjesni da jedan lažno optuženi svećenik ne bi lako povratio svoj ugled i duševni mir kad bi u javnosti ili svojoj župnoj zajednici unaprijed bio prokazan kao zlostavljač.
Stoga pri donošenju mjera opreza crkvene vlasti moraju razborito procijeniti sve okolnosti. Istodobno u bilo kojoj fazi postupka crkvene vlasti prema mogućim žrtvama moraju postupati s dostojanstvom i poštovanjem te čuvati njihovu diskreciju i pravo na dobar glas. Isto se odnosi i na svjedoke i optužene te se u javnosti ne smiju širiti informacije koje bi mogle ugroziti daljnju istragu ili stvoriti dojam da su već sa sigurnošću utvrđene činjenice i krivnja osumnjičenoga svećenika budući da u pravu uvijek vrijedi pretpostavka nedužnosti dok se u postupku ne utvrdi odgovornost. Zbog toga zakon određuje i mišljenje promicatelja pravde kako bi ordinarij što pravednije postupio. Ako to okolnosti zahtijevaju, osumnjičenomu svećeniku može se primjerice zabraniti javno vršenje službe, zabraniti boravak u župi gdje su počinjena navodna kažnjiva djela, narediti boravak u određenoj instituciji i sl.
Ukloniti svećenika iz službe ovdje ne znači razriješiti ga te službe ili mu je oduzeti, nego privremeno postaviti drugu osobu dok traju postupci. Ne smije se dogoditi da postoje ozbiljne i teške optužbe, a da zbog izostanka primjerenih reakcija nastaju sablazni među vjernicima te u mogućih žrtava osjećaj zanemarenosti.
• Uloga ordinarija sastoji se u provođenju spomenute prethodne istrage i ako to okolnosti zahtijevaju, određivanja mjera opreza. Dikasterij proučava sve spise i određuje treba li se provesti kazneni postupak. Ako postoje elementi počinjenja kažnjivoga djela, redovita je praksa da Dikasterij za provođenje kaznenoga postupka ovlasti ordinarija. Ako ne postoje elementi kažnjivoga djela, osumnjičeni se mora vratiti u službu i prestaju sve izrečene mjere opreza.
Također, Dikasterij može naložiti nadopunu prethodne istrage, nametnuti nekaznene disciplinske mjere, izreći opomenu i ukor ili odrediti što drugo ovisno o okolnostima. Nakon što prouči spise i odredi kako treba postupiti, Dikasterij odluku priopćava ordinariju zajedno s odgovarajućim uputama za njezino provođenje. Važno je podsjetiti i posebno istaknuti da u tim slučajevima, ako postoje elementi počinjenja kažnjivoga djela, Dikasterij može dokinuti zastaru ako je nastupila. U civilnom zakonodavstvu ta mogućnost zasad ne postoji pa se događa da krivci zbog toga ne odgovaraju i pred nadležnim civilnim vlastima.
• Svrha je kaznenoga postupka postizanje moralne sigurnosti s obzirom na krivnju ili nedužnost optužene osobe. Moguće je da Dikasterij odredi provođenje sudskoga kaznenoga postupka, postupanje po izvansudskoj odluci (ili izvansudski/upravni kazneni postupak) ili da u slučajevima posebne težine i kada je očito da je kažnjivo djelo počinjeno slučaj izravno uputi papi na odlučivanje kako bi optuženoga otpustio iz kleričkoga staleža. U redovitoj praksi najčešće je da Dikasterij odredi provođenje izvansudskoga kaznenoga postupka. To znači da ordinarij ili stručnjak u kanonskom pravu kojega on ovlasti poziva optuženoga s naznakom mjesta i vremena u kojem se mora pojaviti. Prethodno se optuženi obavijesti da mora izabrati odvjetnika i/ili zastupnika ili će mu se jedan postaviti po službenoj dužnosti. Optuženi mora biti upoznat s optužbama i odgovarajućim dokazima. Pod dokazima se podrazumijevaju materijali prikupljeni tijekom prethodne istrage.
Prije svega to je zapisnik optužaba koje su iznijele pretpostavljene žrtve, dokazi optužene strane, izjave eventualnih svjedoka, stručne procjene (medicinske, psihijatrijske…), drugi relevantni dokumenti kao što su primjerice razmjena elektroničke prepiske, fotografije, dokazi o kupnji i sl. Priopćavanje optužaba i dokaza čini se kako bi se optuženomu pružila prilika da se brani. Ako se čini potrebnim, ordinarij ili njegov delegat može odrediti prikupljanje dodatnih dokaza, ali svakako je važno da se eventualna kaznena odluka ne može izreći na temelju stvari s kojima optuženi nije bio suočen i gdje mu nije bila dana mogućnost da se brani. Redovita je praksa da se za iznošenje obrane odredi razuman rok u kojem optuženi uz pomoć odvjetnika pismeno iznosi svoj odgovor na optužbe. Postupanje prema najčešćem izvansudskom postupku zaključuje se tako da ordinarij ili njegov delegat poziva dvojicu prisjednika da iznesu procjenu dokaza i argumenata obrane. Prisjednici su službenici suda koji ordinariju ili njegovu delegatu pomažu savjetovanjem. Svi koji su uključeni u taj postupak (delegat, bilježnik i prisjednici) obvezni su na čuvanje službene tajne. Ako se kažnjivo djelo utvrdi sa sigurnošću, ordinarij ili njegov delegat zaključuju postupak te izriču kaznu. Svećenik koji je proglašen krivim ima pravo žalbe, a u drugom stupnju sudi Dikasterij za nauk vjere. Važno je istaknuti da sve spise kaznenoga postupka ordinarij kao i za prethodnu istragu mora dostaviti Dikasteriju za nauk vjere koji u eventualnoj žalbi odluku može potvrditi ili izmijeniti. Nakon odluke Dikasterija za nauk vjere ne postoji mogućnost daljnjih žalbi.
