»Nažalost svjedočimo vremenu u kojem je škola postala užasno opterećenje kako za dijete tako i za roditelje, i nekad mi se čini da su čak roditelji više užasnuti datumom kada dijete kreće u školu nego samo dijete«, rekla je psihijatrica i sveučilišna profesorica Katarina Dodig Ćurković iz KBC-a Osijek u razgovoru za Večernji list koji je vodila Suzana Lepan Štefančić. Rasvijetlila je i fenomen »dijete projekt«, to jest da brojni roditelji smatraju potrebnim da dijete već prije polaska u školu zna crtati, pisati slova, računati barem do 20, snalaziti se u vremenu i prostoru, izvrsno poznavati brojne pojmove za koje ni viši razredi nisu ni čuli. »Takav pritisak i strah od neuspjeha nešto je što već pri polasku u školu stvara stres«, rekla je te pojasnila da je važno polako i strpljivo pripremiti dijete prije svega na drukčiju strukturu dana, kao i na nužnost spremanja i čuvanja svojih stvari. »Roditeljima savjetujem da prate s djetetom obveze i, ako treba, upisuju u bilježnicu koje su zadaće potrebne za sljedeći dan ili koja je lektira u planu. Uvijek nastojte da vam prepriča kako je provelo dan u školi, pustite ga da priča, ali pažljivo ga slušajte i dajte mu do znanja da vam je itekako važno ono što govori. Time ćete ga naučiti da vam se povjerava i u nekim važnijim situacijama.« A što s odraslijom djecom, tinejdžerima i adolescentima u dobi između 13 i 16 godina? »Najvažniji savjet koji sam i sama čula jest da nikad ne smijete dići ruku od svog djeteta, uvijek nakon oluje stiže mir i kada jednom sve ovo ranije rečeno prođe, doći će do nove faze u kojoj će vaše dijete postati kritičnije prema sebi, svom ponašanju«, poručila je psihijatrica.
I Boris Beck u Večernjaku piše povodom početka nove školske godine. »Djecu šaljemo u škole gdje su kao na izložbi jer svatko može vidjeti koliko im roditelji imaju novca, i koliko im slobode daju, tako da pate zbog starog mobitela, neobojene kose i drugorazrednih brendova. Istovremeno škole postaju sve ambicioznije, traže i očekuju sve više, želeći se pozicionirati na tržištu učenika, u nadi da će im dobri rezultati pomoći u privlačenju djece koja su sve rjeđa roba.
U utrci za ocjenama i prestižem, prolazi ispod radara stvarno i online nasilje, posebne potrebe i tjeskoba, usamljenost i izgubljenost mladih… Pa ipak sve to nekako preživljava – i dalje ima učitelja koji vole svoj poziv, koji s ljubavlju prenose znanje i koji uspijevaju u mladima pobuditi zanimanje za svoj predmet. I dalje roditelji plaćaju instrukcije kako bi njihovi potomci uspjeli svladati gradivo. I dalje umorni instruktori tumače u fušu izgubljenim dušama. I najvažnije od svega, i dalje djeca idu u školu, više ili manje vedro, jer je njihova želja da uče. Pozdravimo zato to čudo koje se odvija svake jeseni, jer polazak u školu pomalo je nalik proljeću – samo što se tada budi priroda, a sada se bude mozgovi. I budimo strpljivi sa svojom djecom, budimo blagi kad ih ispitujemo, progledajmo im kroz prste za poneku godinu, formulu ili padež, oprostimo im pokoju dodatnu aktivnost, ne grdimo ih donesu li slabu ocjenu – pa ni mi nismo znali sve neprijateljske ofenzive, valencije i romantičare, i nikad nam to nije usfalilo. Dapače pomozimo djeci da prođu što zdravija kroz hrvatsko školstvo, pa kad steknu diplome, neka poprave svijet.«
Večernji je list prenio uznemirujuće pismo socijalne radnice, u kojoj se »isprepleću tuga, jad, ljutnja i nemoć« jer ne zna kamo smjestiti djecu migrante. »Djeca se smještaju tamo gdje ima mjesta i pritom se odvajaju braća i sestre, a to je dodatno traumatiziranje i zlostavljanje djece.« Romana Kovačević Barišić piše i o inicijativi »Od šutnje do promjene« koja je u otvorenom pismu ponovno upozorila na suočavanje »s krizom u zbrinjavanju djece kakva se događa u situacijama elementarnih nepogoda«. Inicijativa je primila više sličnih pisama u kojima stručni radnici traže pomoć. »Prvog je dana stručna radnica u pripravnosti u poslijepodnevnim satima primila poziv policije o 14 maloljetnih stranih državljana bez pratnje… Od svih pozvanih ustanova ni jedna ne može primiti nijednog maloljetnika na smještaj. Pri traženju smještaja kolegica sluša o tome da su sve ustanove prekapacitirane, nema smještaja, djeca spavaju na madracima na podu, stručni radnici su u burn outu… Najmlađe i najmanje dijete, predškolske dobi, neutješno plače… Stručna radnica naziva sve ustanove… Nakon višesatnoga zvanja, pozvala je Ministarstvo i Zavod tražeći pomoć. Kolegice iz tih instanci odmah su se angažirale i u vrlo kratkom roku su uspjele pridobiti (nagovoriti) ustanove da djecu prime na smještaj, time da su djeca smještena na četiri različita dislocirana mjesta. Dijete koje plače, najmlađe, mora putovati u najudaljeniju ustanovu. Sada već vrišti, traži da ostane uz svojeg ujaka… Čitavo to vrijeme djeca su gladna, prljava, izbezumljena, traumatizirana. Jedno je dijete prije nekog vremena, imalo slomljenu ručicu i u takvom stanju čekalo ‘smještaj’.«
