– Što se vas dvojica tu domunđavate kao zaplotnjaci? – u kulturnom kafićkom razgovoru s leđa nas salijeće Boris. – Sigurno šuškate o »februarskom kupanju« beogradskih vaterpolista? Bez očekivane policijske pratnje promašili bazen pa ravno na Rivu…
– A neee, nećeš »politiku u našu butigu«! – odlučno odmahujem. – Evo mi Željac priča o novim lektirnim popisima, i tome kako su s njih nestali praktički svi živući pisci, domaći i strani. Što ti veliš o tome, Risbo?
– Pa vidio sam neke naslove… – krenu Boris ozbiljno, pa zastade i fulirovski nadigne obrvu. – Čekaj, Vilkec, ti to mene?… Ono, pamti se da su mi »klasici« i jedino štivo bili »Lunov Magnus« i »Laso-romani«, a sad me kao pitaš za lektiru? Ali kad me vučete za jezik, odgovorit ću! Ne znam što bi htjeli ti živući pisci? Pa dobivaju li živi ljudi svoje spomenike, ulice i trgove? Samo komunistički diktatori su to dobivali, valjda to ne žele biti? Ni stadioni ili športske dvorane ne dobivaju imena po onima koji još u njima trčkaraju, iako već sad znamo da za tri života nitko ne će stići Messija…
– E, sad si ga pretjerao! – dojadi Željcu. – Pomiješao si kruške i jabuke, književna djela i spomenike…
– Pa ne znam baš. Zar književna djela ne trebaju isto neku svoju ocjenu vremena, »test povijesti«? Da se vidi hoće li umjetnički vrijediti i za deset, dvadeset godina… I ja sam tek puno poslije shvatio da je »Alan Ford« puno bolji od »Bleka Stene«, a »Grička« od »Lasa« – bori se Boris. – Ipak nisu književnici poput znanstvenika i epohalnih otkrića, da bi baš odmah mogli ući u udžbenike…
– Kad smo već kod toga – spusti mu Željac – da su nam u udžbenike odmah ulazili samo oni koji su »našli lijek za rak«, ni najveći štreberi ih ne bi stigli sve popamtiti!
– Svejedno, kod književnosti je uvijek puno toga »na sviđanje«. Jednome se nešto silno sviđa, drugome ne…
– I to je sad razlog da u lektiri ne bude živućih, suvremenih književnika?
– Suvremeni su i oni koji su umrli prije dvadeset godina, pa ne moraju djeca valjda pratiti najnoviju produkciju, odlaziti pred tiskare čekati nove knjige kao ja frišku ribu na placu?!
– Pa moći će ih biti, mislim suvremenih književnika – prekidam verbalno boksanje dvojice prijatelja. – Ne će li sami nastavnici moći birati prikladna takva djela za djecu?
– Baš! Kao, nemaju dosta posla bez toga? – tuče sad Željac i po meni. – I, kao, osposobljeni su svi za to?
– Je, da, opasno je… Što ako se nađe među njima koji vjernik pa izabere djeci za dodatnu lektiru neku »zatucanu« knjigu »natražnjačkog« pobožnog pisca?! Pogubno…
– Konačno i svetci, blaženici… – prekinu me Boris, ushićen pronalaskom novog primjera za svoju tezu. – Zar se postaje svet dok si još živ?! Čak i kod njih se mora malo pričekati… Da prije umru.
– A kako će dotad živjeti, mislim književnici? – iz naizgled primirenog Željca curi sarkazam. – Kako i od čega?
– Pa… valjda pišući? – zbuni se Boris. – Za vas, istinske »trošitelje« suvremene književnosti.
– Hajde ti probaj! Nema te u lektiri, ne prodaje ti se knjiga školama, nema te na kazališnim repertoarima, ne dolazi »pinka« ni od posudbi po knjižnicama…
– Aha, tako! – sinu Borisu, ali odmah nastavi direktima. – A što, i to bi trebalo »po babi i po stričevima«? Jer, nemojte me sad uvjeravati da bi na tu lektirnu listu odmah došli oni najkvalitetniji, a ne oni »najumreženiji«! Već vidim kako bi ih se desetak gostilo na račun stotine istih, ako ne i boljih!
– Pa da – već je sasvim egzaltiran Željac – po tebi najbolje da svi odmah stanu u red za… smrt?!
– Hah, sumnjam da će se gurati u taj red »Borisove povijesti književnosti« – ne odoljeh neslanoj šali. – Iako bi ih tada svi čitali…
– Baš, jer moglo bi im se dogoditi da ih konačno »pročitamo« pa shvatimo da ih je većina bila već »davno pročitana knjiga«!
