Prateći tjednik Glas Koncila, ovih sam dana naišao na jedan članak pod naslovom »Instrukcija ‘Relikvije u Crkvi: autentičnost i očuvanje’ – Promicati štovanje, doskočiti zloporabama«. Uistinu jako lijep i koristan članak koji me potaknuo da vam postavim nekoliko pitanja koja su mi već neko vrijeme u mislima i na srcu, a riječ je upravo o relikvijama. Na poseban sam se način zaustavio i razmišljao o sljedećoj rečenici iz navedenoga članka: »Neka ih se ipak čuva i štuje u pobožnom duhu, izbjegavajući svaki oblik praznovjerja ili trgovanja.« Potražio sam u Zakoniku kanonskoga prava kanone koje ste naveli i vidio da kan. 1190 – § 1. izričito i jasno kaže: »Svete se moći ne smiju prodavati«, a i članak 25. Instrukcije Kongregacije za kauze proglašenja svetih i blaženih kaže da se »apsolutno zabranjuje trgovanje ili prodaja relikvija«. Konkretno, to znači da dva crkvena dokumenta izričito zabranjuju prodavanje relikvija, kako prvoga tako i drugoga stupnja. Nažalost, šećući ispred trgovina vjerskoga i sakralnoga sadržaja, u njihovim izlozima vidio sam natpis: Relikvija svetog pape Ivana Pavla II. – 17 kn ili: Relikvija blaženog Alojzija Stepinca – 17 kn itd.
Moja pitanja, za vas, kao i za sve naše biskupe glase: 1. Po kojem se onda to zakonu te relikvije smiju prodavati u jednoj trgovini? 2. Ako to nisu relikvije, znači li onda da nam te trgovine predstavljaju i prodaju robu pod lažnim nazivom varajući time svoje kupce budući da u izlogu i na izdanom računu (za što imam i materijalni dokaz) jasno piše: relikvija? 3. Zanima me hoće li netko ispitati ovaj slučaj i što će se poduzeti u vezi s tim zlouporabama, o čemu bih volio da me obavijestite, ako je moguće.
Darko Pejković
Zahvaljujemo Vam na pohvalama članka o relikvijama koji ste pročitali u našem tjedniku, a koji je doista izvrsno objasnio što nam nova instrukcija Svete Stolice poručuje o autentičnosti i očuvanju relikvija. Drago nam je da ste nakon čitanja članka i sami produbili svoje znanje o njima te posegnuli za Zakonikom kanonskoga prava, kako biste se i sami osvjedočili što Crkva propisuje o poštivanju i ophođenju s relikvijama svetaca. Još od davnih vremena, naime, Crkva traži da se prema relikvijama moramo ophoditi s velikim poštovanjem te da moramo – u svakoj prilici – čuvati njihovo dostojanstvo. Do toga stajališta Crkva je došla zato što je kroz povijest doista bilo zloporaba relikvija, posebno u pučkoj pobožnosti, pa su se širile i legende o tome da se može kupiti npr. pero arkanđela Gabrijela, trn iz krune kojom je bio okrunjen Isus i slično, ali je bilo i teških zloporaba u kojima je bilo vidljivo i jasno da »prodavači« relikvija zapravo izmišljaju, a posljedica svega bilo je raširenije praznovjerje.
Takvo je ponašanje dovodilo ne samo do prodaje relikvija, nego i do krađa, vandalizama, razbijanja i doslovno pljačkanja grobova radi prodaje relikvija. Kako bi se tomu doskočilo, mnoge su crkvene institucije i župe osnovale i riznice da bi očuvale relikvije ne samo od oštećivanja i pljačkanja, nego prije svega od njihova obezvrjeđivanja. Kako vidimo da ste vrlo zainteresirani za tu temu, predlažemo da pročitate i »Živo vrelo« br. 6 iz 2014., koji možete pronaći i na internetu, a koje je posvećeno baš čašćenju relikvija. U uvodniku urednik dr. Ante Crnčević piše: »Među kršćanskim ‘relikvijama’ najčasnije mjesto pripada onima koje nas dovode u izravan susret s Isusom Kristom i njegovim djelom spasenja u koje smo uneseni. Uz relikvije Kristova križa, Sveto platno, u koje je bilo umotano Isusovo tijelo kod ukopa postalo je ‘relikvijom’ nad kojom je moguće uvijek iznova promišljati o čudesnosti Božjeg očitovanja ljudima te o njegovoj brizi da svaka ljudska sumnja bude izliječena spoznajom Božje spremnosti da uvijek bude ‘toliko malen’ da bi bio vjeran i od ljudi prihvaćen – radi njihova spasenja.« U članku »Relikvije – ostatci svetih ili tragovi za novi put svetosti?« dr. Crnčević upozorava na raširenost relikvija koja ne govori o njihovoj autentičnosti, »nego o želji za istinitošću pobožnosti i vjerničkog života«, jer je razvoj pobožnosti prema svetcima stvorio »okvir za nastajanje novih kategorija relikvija«.
U početku se pod pojmom »relikvija« mislilo na svetčevo tijelo ili na dijelove tijela, osobito udove i glavu, ili pak na njegovu krv očuvanu na odjeći ili dijelovima platna. Kasnije se kao relikvije susreću i predmeti kojima se svetac služio za života, kao što su odjeća ili platna i predmeti koji su bili u doticaju s njegovim tijelom. U »Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji« (br. 236 i 237) navodi se kako Drugi vatikanski koncil podsjeća da se u Crkvi »prema predaji štuju svetci, pa neka se poštuju i njihove vjerodostojne relikvije, a tako i slike«, te se ističe da vjernici vole relikvije, no treba »osigurati se glede njihove vjerodostojnosti; tamo gdje je ona dvojbena, relikvije će se dužnom mudrošću trebati povući iz čašćenja vjernika«, »upozoriti vjernika da se ne daju zahvatiti pomamom skupljanja relikvija; to je u prošlosti imalo štetne posljedice; bdjeti, tako da se onemogući bilo kakva krađa, bilo kakav oblik trgovanja i bilo kakvo praznovjerno izopačenje«.
Zaključno ćemo reći: Što doista prodaju trgovine koje spominjete, ne znamo. Bilo bi najbolje da se obratite izravno njima, jer ne bismo htjeli da iz nedovoljnoga znanja Vama i ostalim čitateljima damo površan ili čak pogrješan odgovor. No ono što sigurno znamo: ne smiju prodavati relikvije i sigurno ih ne prodaju, bez obzira što ih tamo možda tako nazivaju, ali ne vjerujemo da ih žele lažno predstaviti kao autentične, nego je možda tek riječ samo o nazivu artikla koji se općenito naziva »relikvija«, premda to u vjerskom smislu zapravo nije.
