Hrvatska svakim danom ima sve više starijega stanovništva, što osim ekonomskih problema uzrokuje i mnoge druge. Stoga važno mjesto treba imati međugeneracijska obiteljska solidarnost. Tom se temom bave znanstvenici i na europskoj razini, a u projekt istraživanja politike aktivnoga starenja bila je uključena i voditeljica varaždinskoga centra Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« dr. Andreja Brajša-Žganec, profesorica psihologije, koja predaje kolegije iz razvojne psihologije i psihologije obrazovanja.
PROF. BRAJŠA-ŽGANEC: Kada danas govorimo o obitelji, obiteljskim odnosima i međugeneracijskoj solidarnosti, treba uzeti u obzir promjene koje se događaju u obitelji u odnosu na promjene u svijetu, društvu i sustavu vrijednosti. Suvremene teorije obitelji promatraju obitelj kao složenu i povezanu cjelinu, kao sustav koji se sastoji od više podsustava. I u tim novim i ponešto izmijenjenim okolnostima funkcionalna obitelj dobro se nosi s postavljenim ciljevima i zadaćama, probleme rješava na zadovoljavajući način te njeguje dobrobit svih članova obitelji. Međugeneracijska obiteljska solidarnost pojam je koji uključuje odnose među članovima obitelji i njihovu međusobnu razmjenu: odnose baka i djedova i njihove unučadi, socijalnu podršku, kvalitetu bračnoga zadovoljstva, međugeneracijske razlike, važnost kvalitete odnosa starih osoba i njihove odrasle djece. Kvaliteta života starijih članova obitelji povezana je s reciprocitetom u odnosima. Što su stariji više uključeni u obitelj, to su zadovoljniji životom, a to se onda odražava na različite načine na mlađe generacije, ali i obrnuto. Glavne su dimenzije danas poznatoga modela međugeneracijske obiteljske solidarnosti učestalost kontakta, emocionalna blizina, sličnost u mišljenu, geografska blizina, primanje pomoći i davanje pomoći, kontakti, blizina, tj. različiti čimbenici povezani s kvalitetom života u različitim razdobljima životnoga ciklusa pojedinca. Međugeneracijska obiteljska solidarnost danas je važna posebice u Europi koja kao stari kontinent iz dana u dan još više stari jer se povećava udio starih ljudi u općoj populaciji. Općenito se istraživači slažu da je obitelj univerzalna i nužna institucija ljudskoga preživljavanja u svim društvima i važna u međugeneracijskim odnosima.
PROF. BRAJŠA-ŽGANEC: Zajednički život više generacija danas je često određen socioekonomskim prilikama u obiteljima te s brigom za obitelji u društvu. Za zdrave obiteljske odnose važno je da postoji prihvaćanje i zajedništvo među članovima, ali jednako je važna i autonomija. Stoga je važno da nuklearne obitelji, roditelji i djeca, razvijaju interakcije unutar svoje obitelji, rade na kvaliteti bračnoga i obiteljskoga zajedništva. U tim svakodnevnim procesima od presudne su važnosti različite vrste usluga za obitelji. Zasigurno bake i djedovi mogu pritom imati veliku ulogu te je i u tom kontekstu važno poticati odnose baka i djedova i unučadi, naglašavati važnost čestoće njihova odnosa, poticati pozitivne bračne odnose u mlađoj, srednjoj i kasnijoj odrasloj dobi, poticati pozitivno roditeljstvo s naglaskom na njegovu važnost kroz cijeli životni vijek, poticati davanje i primanje pomoći roditelja i njihove odrasle djece, poticati zajedničko donošenje odluka roditelja i njihove odrasle djece o smještanju u dom za stare i nemoćne osobe. Šire gledano, pomoć obiteljima može pružati i šira zajednica, važnost se može dati blizini stanovanja bake i djedova, ali socijalne usluge u društvu igraju najvažniju ulogu. Ako si postavimo pitanje tko je odgovoran da okolinski čimbenici budu osigurani, tu su sustav socijalne politike, pomažuće profesije i institucije u najširem smislu te rad s mladima i starima, obiteljska savjetovališta itd. Tako smo u sklopu radne skupine za izradu Nacrta prijedloga nacionalnoga dokumenta iz područja obiteljske politike 2015. godine predložili mjere obiteljske politike koje, među ostalim, uključuju usluge za djecu i obitelj, podršku roditeljstvu, usklađivanje obiteljskih obveza i odnosa… Trenutačno izrađujemo strategiju demografske revitalizacije Hrvatske, u kojoj je već na početku istaknuta važnost upravo navedenih implicitnih mjera za budućnost. Za kvalitetu bračnoga zajedništva važna je i ravnoteža između poslovnoga i privatnoga života kao mjera do koje su u ovom kontekstu punoljetni članovi obitelji jednako uključeni u svoju radnu ulogu i obiteljsku ulogu te mjera do koje su oni zadovoljni tim ulogama, jer ravnoteža između poslovnoga i privatnoga života povećava kvalitetu života članova obitelji, a time i vjerojatnost dužega opstanka obitelji kao zajednice.
PROF. BRAJŠA-ŽGANEC: Dok stariji donose iskustvo u proširene obitelji, a mladi uče po modelu, istodobno mladi često traže različite oblike podrške od starih, što recipročno njihovoj angažiranosti može povećati kvalitetu života starih. Također, znamo da kada se kao odrasli nađemo u stresnim situacijama česti obrasci ponašanja upravo su oni koje smo naučili u svojim nuklearnim obiteljima. Jednako su tako prisutni i obiteljski rituali koje prenosimo iz generacije u generaciju, ali i uvodimo nove. Puno možemo naučiti i o kvaliteti obiteljskoga i bračnoga života od starijih generacija. No u svim tim odnosima važno je da svaka nuklearna obitelj ima svoju autonomiju. Znači važno je zadovoljstvo različitim komponentama obiteljskoga funkcioniranja, kao što je zadovoljstvo članova obitelji primljenom pomoću, zadovoljstvo obiteljskom komunikacijom i rješavanjem problema, zadovoljstvo članova obitelji dostupnom slobodom kod promjene uloga i u emocionalnom razvoju te zadovoljstvo u intimnosti i emocionalnoj interakciji s članovima obitelji, kao i zadovoljstvo načinom kako obitelj provodi vrijeme zajedno. Obitelj je važno mjesto odrastanja i stvara osjećaj pripadnosti.
PROF. BRAJŠA-ŽGANEC: Da, u sklopu istraživanja Pilarov barometar hrvatskoga društva ispitivali smo kako percepcija socijalne podrške dobivene iz različitih izvora – i to obitelji, prijatelja, značajnih drugih kod odraslih različite dobi – pridonosi sreći, životnomu zadovoljstvu i zadovoljstvu pojedinim područjima života. Rezultati su pokazali da je u tri dobne skupine – i to mlađe, srednje i kasne odrasle dobi – jedino socijalna podrška prijatelja bila znatno povezana sa životnim zadovoljstvom i srećom te pojedinim domenama životnoga zadovoljstva, kao što je zadovoljstvo životnim standardom, zdravljem, odnosima, sigurnošću. Sudionici koji su percipirali višu socijalnu podršku od prijatelja iskazali su više razine subjektivne dobrobiti. Mogli bismo reći da su ti nalazi suprotni onomu što smo malo prije govorili o važnosti obiteljske podrške, no podrška od obitelji u svim je dobnim skupinama bila povezana sa životnim zadovoljstvom i srećom odraslih u Hrvatskoj te vrlo visoko ocijenjena, što govori o važnosti podrške obitelji za širu kvalitetu života pojedinaca. No prijatelji imaju posebnu važnost u smislu davanja sigurnosti i kvalitete života jer su prijateljstva dobrovoljna, a obiteljski se odnosi mogu održavati dijelom zbog kulturnih norma i obveza. Zatim, prijatelji su obično članovi iste grupe i često dijele slične osobne karakteristike, imaju slična životna iskustva i stilove. Uz to prijatelji su obično izvor uživanja i druženja, a u obiteljima se često članovima dijele zadatci, očekuje se briga za druge članove obitelji. Takve rezultate možemo obrazložiti time da su odnosi s prijateljima obično visokokvalitetni jer je lakše odvojiti se od nezadovoljavajućega prijateljstva nego od nezadovoljavajuće obitelji.
PROF. BRAJŠA-ŽGANEC: Vjerujem u opstanak obiteljske solidarnosti u budućnosti u ovim novim okolnostima. Potreba za pripadanjem jedna je od temeljnih ljudskih potreba, tako da ćemo mi kao društvena bića uvijek imati potrebu zajedništva, a obitelj tu zauzima najviše mjesto. Dakle, obitelj je i dalje bez obzira na liberalizaciju društva, krizu i neizvjesnost jako važna. Ljudi kao društvena bića imaju potrebu živjeti u zajednicama, a brak je tradicionalno najčešći oblik zajednice između dvoje ljudi. Usporedno, istina je da imamo sve više izvanbračnih zajednica i jednoroditeljskih obitelji, ali razloge za to možemo naći posvuda oko nas. Zbog liberalizacije društva i današnjega sustava vrijednosti sve su češći oblici zajedničkoga života izvan braka, posebno u velikim gradovima, i sve je veća želja imanja djece izvan bračne zajednice. Struktura obitelji u suvremenom svijetu razlikuje se od tradicionalnoga poimanja obiteljskoga sustava te je sve više djece koja odrastaju s jednim roditeljem – bilo zbog rastave, smrti jednoga od roditelja ili njihova slobodnoga izbora, no većinom su te jednoroditeljske obitelji i dalje obitelji samohranih majki. S promjenama u strukturi mijenja se i emocionalni život obitelji, međusobni odnosi i cjelokupno funkcioniranje koje se odražava na zadovoljstvo različitim komponentama obiteljskoga života.
U jednom našem istraživanju na manjem uzorku ispitanika ispitivali smo ponašanje predškolske djece ovisno o strukturi njihove obitelji, i to jednoroditeljskih obitelj s majkom kao skrbnicom ili dvoroditeljskih cjelovitih obitelji. Budući da osim o strukturi obitelji razvoj djeteta ovisi i o odnosima unutar te obitelji, ispitali smo i razlikuju li se samohrane majke i majke iz cjelovitih obitelji s obzirom na procjenu obiteljske kohezije i zadovoljstva obiteljskim funkcioniranjem i emocionalnim životom obitelji. Dobiveni rezultati pokazali su da se djeca iz jednoroditeljskih obitelji s majkom kao skrbnicom i dvoroditeljskih cjelovitih obitelji ne razlikuju u izraženosti somatskih problema, a uz to su odgojiteljice procijenile da se djeca samohranih majki ponašaju više prosocijalno. Utvrđeno je da među dvjema skupinama majki nema razlike u procjenama obiteljske kohezije, zadovoljstva različitim aspektima obiteljskoga funkcioniranja, kao ni u procjenama emocionalnoga života obitelji. Rezultate takvih istraživanja treba razmatrati u današnjem širem kontekstu i promjenama stajališta društva prema novim oblicima zajednica. Iz razvojne psihologije znamo, a i nalazi u spomenutom istraživanju naglašavaju ulogu i važnost odrasle osobe koja je uključena u svakodnevni život djeteta za pozitivne ishode.
PROF. BRAJŠA-ŽGANEC: Iz psihologije cjeloživotnoga razvoja poznato je koliko su važne razne aktivnosti za dobro funkcioniranje i aktivno starenje u kasnoj odrasloj dobi. U sklopu Hrvatskoga longitudinalnoga istraživanja dobrobiti, projekta koji trenutačno provodimo u Institutu »Pilar«, a financira ga Hrvatska zaklada za znanost, ispitali smo i povezanost zastupljenosti bavljenja slobodnim aktivnostima i dobrobiti u starijih od 60 godina, jer neka istraživanja pokazuju da angažman u slobodnim aktivnostima promiče dobrobit među starijim odraslima. Dobiveni rezultati pokazuju da su starije osobe koje su sudjelovale u raznovrsnijim aktivnostima u slobodno vrijeme, koje su imale bolji financijski status i koje su bile u braku izvijestile o višim razinama svoje dobrobiti. Kada se uspoređuju dvije skupine starijih osoba s angažmanom i bez angažmana u slobodno vrijeme, rezultati su pokazali da su s višim procjenama dobrobiti i višim procjenama vlastitoga financijskoga stanja oni koji su sudjelovali u barem jednoj slobodnoj aktivnosti. Stoga bi uključivanje u aktivnosti u slobodno vrijeme osoba u kasnijoj životnoj dobi moglo imati blagotvorne učinke za njihovu dobrobit. Jedno ranije istraživanje također jasno naglašava pozitivnu vezu bavljenja slobodnim aktivnostima i procjene subjektivne dobrobiti i kod mladih i kod starijih. Dakle, zasigurno aktivno starenje te bavljenje različitim slobodnim aktivnostima u kasnoj odrasloj dobi pridonosi kvaliteti života starih ljudi. No u implementiranju politika aktivnoga starenja u našem društvu, kao i programima međugeneracijske solidarnosti te spremnosti starijih osoba da sudjeluju u takvim aktivnostima, ima mnogo prostora za pozitivne pomake.
PROF. BRAJŠA-ŽGANEC: Da, to je točno, kolege sa Sveučilišta u Luxembourgu prikazuju dio rezultata većega istraživanja o međugeneracijskim odnosima s naglaskom na međugeneracijsku solidarnost u odrasloj dobi i ulogu obiteljskih norma u međugeneracijskoj podršci i ambivalentnosti. Naime, istraživali su ulogu usvojenih obiteljskih norma u međugeneracijskoj potpori te iskustvo ambivalentnosti iz perspektive odrasloga djeteta te su pretpostavili da su usvojene obiteljske norme važne odrednice regulacije odnosa jer utječu i na odabir specifičnoga ponašanja i na njegovu procjenu. Slijedom toga, vlastito ponašanje, kao i ponašanje drugih, trebalo bi najpozitivnije ocijeniti ako je u skladu s usvojenim normama i vrijednostima. Nasuprot tomu, ako međugeneracijska solidarnost i razmjena potpore nisu usklađeni s usvojenim normama i očekivanjima, može se iskusiti ambivalentnost. No rezultati su pokazali da su normativni aspekti međugeneracijske solidarnosti bili manje važni u usporedbi s afektivnim aspektima u predviđanju razmjene potpore između odrasle djece i njihovih roditelja. Međutim, obiteljske vrijednosti imale su posredničku ulogu između razmjene potpore i ambivalentnosti.
