Prije 81 godinu ninska i hrvatska Višeslavova krstionica vratila se nakon svoga otuđenja iz Italije, iz Venecije u Zagreb, u svibnju 1942. godine. Za taj povratak najzaslužniji je hrvatski mučenik, blaženi kardinal Alojzije Stepinac, kojemu je krsni zdenac u Zagrebu – nakon dva stoljeća njegova »izmještanja« iz Hrvatske – bio providonosno lijep dar za njegov rođendan 8. svibnja.
Taj kršćanski simbol hrvatskoga duhovnoga, kulturnoga i nacionalnoga identiteta više od 170 godina predmetom je znanstvenih rasprava, prijepora i kontroverza. Legitimna stručna polemika potiče ipak pitanje kako je moguće da se dvoji oko podrijetla toga hrvatskoga simbola kršćanske vjere i narodnoga identiteta, a sa sintagmom Višeslavova krstionica iz Nina vjernici su odrastali generacijama.
»Hrvatski knez Višeslav i ninska krstionica u kojoj je stajao zdenac sa spomenom njegova imena ne smiju se smatrati dijelom hrvatske povijesne mitomanije, nego su itekako stvarnost«, poručuje prof. dr. Ante Uglešić. Taj istaknuti hrvatski arheolog sa sigurnošću tvrdi da Višeslavov krsni zdenac, ili Višeslavova krstionica kako ga se najčešće zove, jedan od najznačajnijih spomenika hrvatske baštine iz ranoga srednjega vijeka, potječe iz Nina. Izvorno se do razdoblja između 1727. i 1746. nalazio u prostoru krstionice (baptisterija) sa sjeveroistočne strane sadašnje župne crkve sv. Anselma u Ninu, nekadašnje ninske katedrale, koja je porušena 1746. godine.
»Svoju povijest slabo poznajemo i najstarijom hrvatskom prošlošću bavimo se vrlo malo«, upozorava dr. Uglešić, koji više od 20 godina arheološkim iskapanjima i radom u domaćim i inozemnim arhivima proučava Višeslavovu krstionicu. U svojem najnovijem djelu, monografiji »U potrazi za Višeslavovom krstionicom«, povezuje nove, javnosti nepoznate arheološke i povijesne činjenice o Višeslavovoj krstionici, a progovorio je i za Glas Koncila. Dr. Uglešić krstionicu precizno datira u razdoblje od 876. do 878. godine, a ne u razdoblje između 800. i 820. godine, kako se najvećim dijelom prije smatralo, jer Nin je u tom ranijem razdoblju još bio u ruševinama. »Kada su Slaveni odnosno Hrvati došli na taj prostor, sravnili su ga sa zemljom. Oko 800. ili 820. godine ninski crkveni kompleks ni u čemu nije bio obnovljen. Tek knez Domagoj sve pokreće, pa i gradnju, uređenje, obnovu starokršćanske crkve kao katedrale. Krsni zdenac izrađen je za vrijeme vladavine njegova sina Višeslava jer Domagoj je umro 876. godine«, ističe dr. Uglešić.
Smatra da je obnova crkve u Ninu i krstionice počela najvjerojatnije u vrijeme kneza Domagoja (864. – 876.), a dovršena je za vladavine kneza Branimira (879. – 892.), upravo u vremenu kada je Nin izabran biti prijestolnicom i sjedištem hrvatskoga biskupa. Tvrdi da je izrađena za uspostavu Ninske biskupije. Naime, sve okolnosti pokazuju da je taj vrhunski artefakt rađen za nešto vrlo važno, ali nitko osim dr. Uglešića nije ga doveo u vezu s činom uspostave Ninske biskupije. Dr. Uglešić siguran je da Višeslavov krsni zdenac nije služio za ulazak u njega da bi se osoba krstila jer takva vrsta zdenca ne služi za takvu namjenu, nego je reprezentativni artefakt neke vrlo važne sakralne građevine u jednoj biskupiji, a to je bila tadašnja ninska katedrala. I prema izvorima, u kršćanskom su svijetu krajem 8. st. prestali obredi krštenja uranjanjem, odnosno ulaskom u krsni zdenac.
Vrijednost Višeslavova zdenca dragocjena je u europskim razmjerima. Naime, iako ondašnje i sadašnje poimanje nacije nije isto, ni jedan narod tadašnje Europe nije imao statusni simbol takve izrade i namjene. »Višeslavova krstionica kao krsni zdenac vezana je uz katedralu prvoga hrvatskoga biskupa! Zato je to važno za nas – u smislu osnivanja prve hrvatske biskupije na prostorima naseljenim novopridošlim Slavenima odnosno Hrvatima, a to je povezano i s uspostavom ranosrednjovjekovne hrvatske države. Zdenac nije služio za pokrštavanje cijeloga naroda jer su Hrvati tada najvećim dijelom već bili pokršteni. Drugo, proces pokrštavanja trajao je više od 100 godina. Hrvatski vladari Domagoj, Višeslav, Branimir i drugi bili su pokršteni. Pojedini hrvatski vladari inače su ‘vagali’, dvoumili su se hoće li se prikloniti na stranu Rima ili Bizanta/Carigrada. Osnutak hrvatske biskupije znak je povezivanja Hrvatske s Rimom. To je najvažnije. Krstionica je ujedno dio okretanja Hrvatske prema Zapadu. Da nije toga i vladara kao što su bili Domagoj, Višeslav i Branimir, pitanje je što bi bilo prevladalo, koja orijentacija, prema Istoku ili Zapadu«, rekao je dr. Uglešić, ističući da drugdje u Europi u to doba takve krstionice nema.
Kada je riječ o Višeslavovoj krstionici, dodatno osobito svijetli uporno zauzimanje zagrebačkoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca da se zdenac vrati iz Italije u Hrvatsku. Od kraja Prvoga svjetskoga rata 20 godina trajali su pokušaji da se zdenac vrati u Hrvatsku, u sklopu pregovora o poslijeratnoj kompenzaciji, a zdenac je uspješno prenesen u Hrvatsku u svibnju 1942., najviše zaslugom kardinala Stepinca. Prvo je bio u Zagrebu, u atriju palače HAZU-a, a prije 65 godina smješten je u stalni postav Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, gdje se i sada nalazi.
»Stepinac je najzaslužniji za povratak krsnoga zdenca u Hrvatsku. Bio je predsjednik tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije te se zauzeo za povratak zdenca već za vlasti Kraljevine Jugoslavije, ne samo kod NDH. Osobit razlog da zdenac bude u Hrvatskoj bilo je i pripremanje proslave 1300. godišnjice pokrštenja Hrvata i velika izložba sakralne umjetnosti tim povodom. Za tu je prigodu Stepinac svakako želio imati Višeslavovu krstionicu u Hrvatskoj«, ističe dr. Uglešić. »Da nije bilo nadbiskupa Stepinca, njegovih pisama službenim talijanskim vlastima i venecijanskomu patrijarhu te drugih zauzimanja povezanih s vraćanjem krstionice, Višeslavova krstionica nikad se vjerojatno ne bi vratila u Hrvatsku«, ističe dr. Uglešić, u zahvalnosti za Stepinčevo čuvanje narodne svijesti i baštine toga zdenca.
Dr. Uglešić govori i o potrebi suradnje znanstvene zajednice, Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Katoličke Crkve u potpori vraćanju rekonstruiranoga ninskoga baptisterija u kompleks nekadašnje ninske katedrale te upozorava: »Nin je puno značajniji za hrvatsku povijest nego što mi to mislimo ili znamo. A o njemu znamo vrlo malo. Jer, nažalost, nacionalnoj povijesti, nacionalnoj arheologiji u hrvatskoj državi ne poklanja se gotovo nikakva pozornost. Nin je vrijedan arheološke pažnje i gotovo mu nema premca među arheološkim lokalitetima iz najstarije hrvatske prošlosti. Nin je prva prijestolnica hrvatskih narodnih vladara i sjedište prvoga hrvatskoga biskupa, koji je u odrađenom vremenu imao ingerencije sve do sjevernih dijelova današnje Hrvatske, za razliku od drugih tada postojećih dalmatinskih biskupija koje su bile vezane uz dalmatinske gradove i njihov pripadajući ruralni dio u gradskom distriktu.«
Ninska biskupija bila je osnovana za golem teritorij, od rijeke Raše do Banovine i dijelova današnje BiH na kojima se formirala ranosrednjovjekovna hrvatska država. »Itekako trebamo i imamo na što biti ponosni – jer malo je naroda u Europi koji su, najprije, opstali do današnjih dana. S druge strane, da se hrvatski vladari tada nisu okrenuli Zapadu, pitanje je gdje bismo danas bili. Hrvatska je bila i jest unutar okvira onoga što danas nazivamo Zapadom, a nadam se da će tako i ostati«, poručuje dr. Uglešić.
Na zdencu se nalazi natpis na latinskom, koji u prijevodu na hrvatski glasi: »Ovaj izvor, naime, prima slabe da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina što su ih primili od svojega prvoga roditelja, da postanu kršćani, spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo djelo pobožno učini svećenik Ivan, u vrijeme kneza Višeslava, i to u čast sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegova štićenika.«
