»Rat u ime mira: Zašto je došlo do ruske agresije na Ukrajinu« naziv je knjige ljubljanskoga sveučilišnoga profesora dr. Boštjana Marka Turka koja zapravo tek lapidarno govori o dvjema zaraćenim zemljama na istoku Europe. Nije to »povijest bolesti« rusko-ukrajinskih odnosa ili analiza mogućih ishoda ukrajinske krize za svijet. Fokus je slovenskoga autora na Europi i na njezinoj »anamnezi«, u kojoj vidi jedan od najvažnijih uzroka aktualnih ratnih zbivanja. Argumenti koje prof. dr. Turk donosi u svojoj knjizi puno su stariji od 24. veljače 2022. i početka ruske otvorene agresije na Ukrajinu. Krajem veljače ispreplitanje zagrebačke promocije knjige »Rat u ime mira« i godišnjice početka ruske agresije pokazali su se kao novinarski povodi da dr. Turk svoje teze hrvatskim čitateljima predstavi i na stranicama Glasa Koncila.
Godine 1968. u Parizu se dogodila tzv. kulturna revolucija koja se proširila na čitav Zapad. Hrvati i Slovenci, primjerice, na tu godinu gledaju drugačije jer su živjeli u drugačijim političkim okolnostima. Naime, za Hrvatsku je to bilo vrijeme nade – doba hrvatskoga proljeća. No za Zapad je 1968. imala pogubne posljedice.
Tu je revoluciju predvodila generacija koja je rođena poslije Drugoga svjetskoga rata i nije bila suočena sa smrću i drugim velikim patnjama s kojima se čovječanstvo moralo suočavati u prvoj polovici prošloga stoljeća. Generacija »šezdesetosmaša« zato je i mogla tako otvoreno nastupiti protiv autoritetâ – oca, političara, učitelja, liječnika i da ne nabrajam dalje – u biti protiv svake vrste autoriteta. I mi danas živimo posljedice toga prevrata, koji je vidljiv i u politici. Bitni je problem kriza političkoga autoriteta na suvremenom Zapadu. A rat je posljedica slabosti. Putin je prepoznao slabost Europe i zato se odlučio za napad na Ukrajinu. Nije to neko potpuno novo gledište – i u životinjskom je svijetu slično. Kada neki predator uoči koja je jedinka slaba, odlučuje se napasti.
Moja je čitava knjiga na neki način i kritika tzv. bruxelleske administracije – jer je to danas političko središte koje nema nikakvu viziju kako će Europa izgledati sutra ili prekosutra. Osim vizije, nedostaje i odgovornosti. Spominjem u knjizi i sliku o »dvojnom tijelu kormilara«. U nekoj davnoj prošlosti, recimo u Rimskom Carstvu, brodom se moglo doći od ondašnje Salone do Kartage. Ali putnici u brodu – njih možda pedesetak, itekako su ovisili o sposobnostima kormilara, kako će on upravljati brodom, poznaje li dobro navigaciju i slično. Njihovi su životi ovisili o tome. S druge strane kormilar ima i odgovornost za sebe. Ta vrsta odgovornosti u srednjem je vijeku bila utjelovljena u principu kralja, čija je odgovornost bila vladati na opću korist zajednice.
Ako želimo dati malo suvremeniji primjer iz Europe, možemo uzeti francuskoga predsjednika Charlesa de Gaullea. On je bio otac francuske Pete Republike i kada je on bio na vlasti, Francuska je bila snažna. No kada je vidio da narod ne prihvaća neke njegove ideje, dao je ostavku, kao što je to bilo u slučaju referenduma iz 1969. godine. Hrvati imaju sličan primjer takvoga državnika u svojoj nedavnoj povijesti. Franjo Tuđman bio je političar koji je uspostavio samostalnu hrvatsku državu i obranio ju u ratu. Osim što je bio pobjednik u vojnom smislu, on je dio okupiranih teritorija – istok Hrvatske – uspio vratiti i procesom mirne reintegracije. Ali on je imao i viziju u kojem smjeru Hrvatska u budućnosti treba ići. Desetljeće njegove vladavine bez sumnje se može smatrati jednim od važnijih razdoblja u hrvatskoj povijesti.
Današnji europski političari kao da ne žele razumjeti taj princip odgovornosti prema ljudima kojima vladaju, a osim nedostatka dugoročne vizije, oni se uglavnom brinu za neke pojedinačne interese. U Bruxellesu ne postoji nikakva vizija i to je problem i za sve političare koji se na njega ugledaju, koji žele »misliti bruxelleskom glavom«. Jer ondje zasad nema ničega.
Europski vrh, primjerice, neprestano gura zelenu i ekološku tranziciju. No vidimo da ona ne ide sama od sebe, ona već sada uništava njemačke »automobilske divove«. Možda je moguće imati električne automobile za gradsku i kratku vožnju, no sigurno je da se na električni motor ne mogu pokretati kamioni koji putuju na dalekim relacijama. Možemo otići i vremenski malo dalje, u doba Angele Merkel, koje se iz hrvatske i slovenske perspektive činilo kao doba europskoga gospodarskoga napretka. Naše su dvije države u tom razdoblju postigle određene materijalne napretke.
Ali u široj slici bilo je to i razdoblje u kojem su u Europi poljuljana temeljna utočišta čovjeka – obitelj, kultura, vjera, nacija… Sve ono što nas uopće čini ljudskim bićima. Ne samo da su ta utočišta poljuljana, nastoje se u potpunosti demontirati.
Uzmimo za primjer demografiju. Što je Europa zapravo napravila što se tiče demografije u posljednjih desetak-petnaestak godina? Puno toga što nije trebala raditi – kao što su nastojanja da se diskvalificira obitelj kao osnovna društvena stanica. Nadalje, ni jedan zakon u Europi nije donesen s ciljem konkretne demografske obnove, obnove koja bi ujedno bila nastavak kontinuiteta europskoga načina življenja. Umjesto toga dovedeni su migranti – čiji bi zadatak trebao biti da rađaju djecu koju Europljani ne žele rađati i da rade poslove koje Europljani više ne žele raditi. To smatram ne samo pogrješnom demografskom politikom, nego i nekom vrstom modernoga ropstva, principa koji je zapravo suprotstavljen kršćanskim korijenima Europe. U tim se promišljanjima često oslanjam i na ono što piše kardinal Robert Sarah. Odgovor na demografsku krizu ne može biti dovođenje ljudi, koji se stave u geto i koji bi trebali raditi, a onda se sve to zamaskira velikim verbalnim gestama, kao što su navodna filantropija i ljubav prema svakomu čovjeku. No to je već jedna od tema o kojima nije politički korektno govoriti. Tema migracija jedna je od »svetih krava« u javnosti.
Na grobu u kojem je pokopan Helmut Kohl nalazi se i veliki križ. U tome je i prisutna određena simbolika. U vrijeme dok je Kohl bio njemački kancelar, Rusija ne samo da nije napadala Europu, ona se iz Europe povlačila. Kada se raspao SSSR, čitave su se armade – od Baltika sve do Bugarske i Rumunjske – povlačile. Samo iz istočne Njemačke otišlo je pola milijuna sovjetskih vojnika. Kao kancelar Kohl se od početka raspada jugoslavenske države zalagao za hrvatsku i slovensku samostalnost. Sjedinjene Američke Države to su učinile tek u travnju 1992. godine, nakon čega su nam otvorena i vrata UN-a. Zašto se početkom devedesetih sve to događalo u Europi? Zato što je tadašnja Europa bila snažna. A zašto je bila snažna? Odgovor je ponovno nedvosmislen – jer je još bila kršćanska.
To što radi Vladimir Putin nije jedinstven slučaj u povijesti. Trebamo se samo prisjetiti što je u svoje vrijeme radio Slobodan Milošević. Nije li on stao na čelo osovine dio koje je bila i Srpska pravoslavna Crkva? Nije li on četništvo izjednačio s »antifašizmom« partizana? Zašto je Milošević kao komunist najednom počeo ići u crkvu? Nije li SPC podupirao njegovu vlast? Koliko se pravoslavnih svećenika kompromitiralo za vrijeme ratnih zbivanja na prostorima Jugoslavije?
U usporedbi Srbije i Rusije vidimo još brojne sličnosti. To je država kojom upravlja vođa koji nema nikakvu oporbenu konkurenciju, a i u kojoj općenito nema demokracije ili slobode medija i novinarstva. Usto, u obje je zemlje prisutna i imperijalna nacionalna ideja koja se maskira navodnom nepravdom učinjenom u prošlosti prema srpskomu ili ruskomu narodu te na potrebi da se oslobode pripadnici tih naroda na teritorijima susjednih zemalja.
Godine 1991. za Srbe u Hrvatskoj prijetnja su bile navodne ustaše, a za Ruse u Ukrajini 2022. prijetnja je došla od navodnih ukrajinskih neonacista. Međutim, obojica su – i Milošević i Putin – učinili pogrješke u vojnom smislu. Milošević je očekivao da će hrvatsku vojsku slomiti na jednom mjestu i zaustavio se na Vukovaru, a Putin je još 2014. umjesto na Kijiv krenuo na Krim. Da je on 2014. išao osvojiti Kijiv, Ukrajina bi bila vjerojatno poražena. Ona je tada bila »mekana«, u svojevrsnoj tranziciji, u kojoj se nalazila i vojska i sigurnosne službe.
U biti je, dakle, riječ o istoj tipologiji vladanja, premda se danas malo razmišlja o povijesti, a još manje o tome da se povijest doista može ponoviti.
Živimo u vremenu velike nepredvidljivosti i sebi zasigurno ne želim pridavati ulogu proroka budućih zbivanja. No ako se u Bijelu kuću vrati Donald Trump – jer on je trenutačno najsnažniji protukandidat američkomu predsjedniku – mogu reći da će rat u Ukrajini postati veći teret za Europu. Trump je sebe definirao kao predsjednika kojemu će Amerika biti najvažnija (to je ono njegovo često ponavljano načelo »America First«) i kojega ne će pretjerano interesirati Ukrajina. Ona će postati breme Europe i pitanje je kako će se Europa s tim teretom samostalno nositi. No isto tako smatram i da do rata u Ukrajini ne bi ni došlo da je u trenutku kada se Putin odlučivao za napad u Americi na vlasti bio Trump. Zasigurno su postojali načini kako se ruskoj strani moglo nedvosmisleno dati do znanja da ne pravi teškoće. Vatru je uvijek lakše ugasiti u početku, kada je ona malena, no kada se razvije požar, govorimo i o većem problemu.
