»Sa svojom obitelju, suprugom i djecom odlazim barem jednom godišnje u neko marijansko svetište«, svjedoči prodekan Šumarskoga fakulteta prof. dr. Josip Margaletić, znanstvenik koji radi za najviše svjetske institucije. »Cilj je naših zajedničkih hodočašćenja da ne dopustimo da nas ikakve tegobe u životu zaustave na putu prema Bogu. Hodočašće marijanskomu svetištu naše je klanjanje Mariji koja je bila prvo svetohranište jer se u pohodu rođakinji Elizabeti iz Marijinih očiju i njezina glasa jasno očitovalo Isusovo svjetlo.«
O svom zavjetu Majci Božjoj prof. Margaletić kaže: »Zavjet smatram činom koji kao vjernik, iz osobne pobožnosti Bogu, obećajem učiniti kroz neko dobro djelo, molitvu, milostinju ili odlaskom na hodočašće tražeći od Boga zaštitu i blagoslov. Ne smatram ga kakvom trgovinom s Bogom ili praznovjerjem. Zavjet je čin iz ljubavi prema Bogu i uvijek s dobrom namjerom. Utječem se Bogu, Gospi ili nekomu svetcu tražeći od njih pomoć za sebe ili za moje drage osobe. Moj je zavjet izražen u vidu svakodnevne molitve koja često traje duže od jednoga sata. Marijanska pobožnost za mene je znak naklonosti prema njezinoj blagosti i poniznosti te Božjoj dobrohotnosti koju svakodnevno iskazujem brojnim molitvama njoj u čast. Na životnom putu izgradnje osobne vjere bila je i ostala moj vjerni suputnik. Tako gledam i na svetišta. Dug je popis marijanskih svetišta u našoj domovini. Ona imaju poseban značaj u životu vjernika. To su mjesta molitve, mira, nade, utjehe i susreta s Bogom.«
»Moje omiljeno marijansko svetište je Marija Bistrica, koju sam prvi put posjetio kao ministrant i hodočasnik iz svoje rodne župe svetoga Mihovila arkanđela koja danas pripada Požeškoj biskupiji. Nakon toga je uslijedio nezaboravni događaj s kojega su mi u sjećanju još prisutne slike s Nacionalnoga euharistijskoga kongresa Crkve u Hrvata koji se zbio 1984. godine u Mariji Bistrici s ciljem proslave 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata. Danas to isto svetište posjećujem s obitelju i kao sveučilišni profesor. Moja omiljena marijanska pobožnost su Lauretanske litanije koje redovito molim ujutro kao čin posvete za taj dan Majci Božjoj i njezinu predragocjenomu srcu.«
»Na životnom putu izgradnje svoje vjere svakodnevno sam molio Gospin zagovor da me čuva i prati i usmjeri moj život u smjeru koji je meni nepoznat. Ona je znala što moje srce želi.
Svoje sadašnje zvanje i obitelj zahvaljujem njezinu zagovoru, a na slavu njezina sina i našega Gospodina Isusa Krista. Često mi je u mislima molitva sv. Augustina: ‘Hvala Ti, Gospodine, na svemu što si mi dao, na svemu što si mi uzeo i na svemu što si mi ostavio.’ U osobnoj potvrdi i svjedočanstvu vjere mogu istaknuti da zahvaljujem Gospinu zagovoru u provedbi te predivne molitve u djelo tijekom života.« U akademskoj svjetskoj zajednici prof. dr. Margaletić je u vrhu, o čemu se premalo govori u hrvatskoj javnosti, posebno o njegovu radu s prof. dr. Alemkom Markotić, koji prepoznaju i američke državne institucije.
O znanosti i vjeri prof. Margaletić kaže: »Odgovor na to pitanje zahtijeva analizu moje duhovnosti koja se, kao i kod svakoga iskrenoga vjernika, nadograđivala s vremenom da bi postala ono što danas osjećam u dubini svoga srca. Vjera je način moga života s Bogom koju sam primio na krštenju kao čisti dar. U nju su me uveli moji roditelji i kumovi držeći me pred Gospodinom i povjeravajući mu moj život. Vjera mi je omogućila da upoznam Gospodina i da mu se približim vjerujući da će njegova snaga i moć biti uvijek uz mene. Ako svoju vjeru trebam opisati i približiti je, mogu iznijeti da je ona nevidljiv splet žila koje su tijekom godina izgradile snažnu mrežu u meni dovodeći hranu mojoj duši koja vapi za Stvoriteljem. Mojoj je duši hrana dolazila kroz molitvu. Vjera je u meni rasla kako sam rastao i ja. Zahvalan sam svojim roditeljima, bakama i djedovima koji su me tijekom odrastanja usmjeravali kojim putom treba krenuti, a da vodi ka Gospodinu. S godinama sam se osamostalio na tom putovanju prožetu svakodnevnim molitvama i vapajem da se nikada ne odvojim od dragoga Boga.«
»Danas, kao odrasla osoba, mogu istaknuti da je moje iskustvo vjere duboki duhovni doživljaj, u kojem se moje srce otvara da u njega ulazi Božje svjetlo. Ishod toga je osjećaj sigurnosti i moga boljega poznavanja Njega. Taj sinergizam koji doživljavam s Gospodinom održava se i učvršćuje svakodnevnom molitvom zahvaljujući kojoj je moja vjera postala milost i izvor radosti. Moja istraživanja kao doktora znanosti u biotehničkom području i na znanstvenom polju šumarstva, a zaposlenoga na radnom mjestu redovitoga profesora na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, usmjerena su na istraživanja šumskih ekosustava kao najsloženijih kopnenih ekosustava na našem planetu. O njihovoj važnosti sve se više govori u javnosti zbog klimatskih promjena i općekorisnih funkcija koje nam pružaju (proizvodnja kisika, pohranjivanje ugljičnoga dioksida, pitka voda i slično). Istraživanje zaštite šuma kao moje uže specijalnosti svakoga dana rezultira novim spoznajama o odnosima između različitih biljnih i životinjskih vrsta. Zajednička je osobina svim tim vrstama to da su to živa bića koja svaka za sebe nose tajnu života koju im je podario Gospodin. Stoga s pravom mogu istaknuti da je moj znanstveni rad potraga za istinom. U svom radu moja se vjera nadopunjuje u potrazi za nečim novim što postoji u prirodi koja nas okružuje. U njoj je sve usklađeno i nalazi se u harmoniji koja zadivljuje promatrača, a često je nevidljiva našemu oku. Stoga se nerijetko koristim raznim instrumentima koji otvaraju poseban mikrosvijet gljiva, virusa, bakterija i drugih organizama koji žive u određenom odnosu (simbioza, parazitizam, poluparazitizam i slično) s drugima.«
