Svojevrsno premještanje Interlibera u virtualni svijet u vremenima pandemije i tzv. socijalnoga distanciranja, čini se, nije naškodilo fenomenu knjige i čitanja, nego upravo suprotno – knjiga je po tko zna koji put u povijesti potvrdila svoju vitalnost i pokazala mogućnost prilagodbe izvanrednim okolnostima. U okolnostima koja ne idu u prilog knjizi i čitanju puno ozbiljnije je pak dugogodišnje inzistiranje na sveopćoj digitalizaciji ljudske stvarnosti, koje sve više utječe i na obrazovanje i mijenjanje navika čitanja. Sugovornik koji se za Glas Koncila spremno odazvao podijeliti svoja promišljanja o toj temi predaje na Odsjeku za knjižničarstvo, informacijske znanosti i nakladništvo Filozofskoga fakulteta u Ljubljani. Profesor Miha Kovač, osim predavanja i istraživanja fenomena knjige, zapravo je čitav radni vijek posvetio pisanoj riječi, radeći i kao novinar i kao urednik slovenske naklade »Mladina«. Znanstvene radove objavljuje u slovenskim i inozemnim časopisima. O međunarodnoj vidljivosti njegovih publikacija svjedoči i podatak da su istraživanja profesora Kovača citirana u više od osamsto različitih radova.
PROF. DR. KOVAČ: Davno, sredinom osamdesetih, u nekoj sasvim drugačijoj okolini od sadašnje, počeo sam svoju karijeru kao novinar, a nešto kasnije kao odgovorni urednik »Mladine«. Tada sam čvrsto vjerovao da će moja životna karijera biti negdje između novinara i disidenta, ovisno o tome u kojem će pravcu puhnuti vjetar… Međutim, srećom je vjetar puhnuo punom snagom i otpuhao Jugoslaviju i socijalizam, pa time i moju disidentsko-novinarsku karijeru. U novim okolnostima morao sam pronaći novi i interesantan posao i odluka nije bila teška – bavit ću se nakladništvom. To mi je bio izvrstan izbor. Nakladništvo mi je u 15 godina omogućilo da sretnem mnogo zanimljivih ljudi, vrhunskih pisaca, domaćih i stranih, a bavio sam se onim što me i privuklo u novinarstvo – tekstovima. Uz to, nakladničke kuće u Sloveniji tada su se prilagođavale novim uvjetima, tekao je proces privatizacije, često sam putovao na strane sajmove, razgovarao s kolegama iz inozemstva, uvodile su se nove tehnologije, a imali smo i rast u nakladništvu. Ukratko, sve je vrelo. Ti procesi bili su mi toliko interesantni da sam devedesetih o temi nakladništva prvo napravio magisterij, a onda i doktorat. Osim velikih promjena koje su se događale u nakladništvu, već me tada zanimala uloga knjige u suvremenom medijskom okruženju: zašto uopće čitati tiskane knjige, taj medij iz 15. stoljeća, kada imamo i računala i internet i televiziju? Za nakladnike to je bilo egzistencijalno pitanje, a za mene i pitanje značaja civilizacije u kojoj živimo. Kada mi se ponudila prilika da prijeđem na fakultet, to je značilo da ću se takvim pitanjima moći baviti profesionalno i objeručke sam je prihvatio.
PROF. DR. KOVAČ: Možda bi najadekvatniji prijevod naslova na hrvatski bio »Čitam da se pročitam«… U jednoj rečenici moja poanta jest da čitanje knjiga uravnotežuje i dograđuje iskustvo koje donose digitalni mediji. U knjigama susrećemo nove riječi i nova značenja starih riječi i susrećemo se s rečenicama koje su kompleksnije nego u svakidašnjem životu. Time produbljujemo i širimo osobni rječnik. Štoviše, kada čitamo knjige, vježbamo dužu koncentraciju na samo jednu aktivnost i sadržaj, a kada čitamo beletristiku, vježbamo i empatiju time što se uživljavamo u literarne likove, koji su drugačiji od nas. Svega toga na društvenim mrežama nema. Rječnik je u pravilu skroman, na zaslonima telefona mijenjamo sadržaje koje promatramo nekoliko minuta, često samo nekoliko sekunda, a Facebook, Twitter i Google zatvorili su nas u mjehuriće jednakomislećih… Budući da kao ljudi izražavamo svoje misli riječima, oskudan i plitak osobni rječnik znači da mogu artikulirati samo jednostavne, oskudne misli. Ako nemam empatije, ne mogu uspješno komunicirati s drugima, a ako mi je održavanje koncentracije na više od nekoliko minuta suviše velik napor, zatvaram si vrata za razumijevanje svih kompleksnijih problema – pa time i samoga sebe, jer smo mi ljudi složena mješavina poriva, misli i emocija. Drugim riječima, bez čitanja knjiga mi smo sami sebi »tabula rasa«, a time si zatvaramo i vrata za produktivniju upotrebu digitalnih medija. Ako nemamo »književne pameti«, ako ne razumijemo sebe, svoje porive i emocije, nama upravljaju digitalni mediji, umjesto da mi rukujemo njima.
PROF. DR. KOVAČ: Takve su polemike uobičajene i u drugim zemljama. Pobornici takvih ideja ne vide da trik lektire nije samo u sadržaju, nego i u aktu čitanja. Kada recimo gledam Anu Karenjinu na filmu, susrećem se s puno manje različitih riječi i kompleksnih rečenica nego kada čitam knjigu, a samo gledanje filma zahtijeva otprilike petnaest puta manje vremena nego čitanje knjige, pa je time i moj trening empatije deset puta kraći. Osim toga, kod čitanja mi mašta radi punom parom jer si u glavi stvaram slike junaka iz priče i okoline u kojoj se priča događa. Ako sam dobar čitač, u priči otkrivam i puno različitih nijansi koje možda drugi čitači ne vide. Ukratko, kada čitam, u glavi prema knjizi pišem scenarij i po njem snimam vlastiti film, a kada gledam film, sve mi to poslužuje netko drugi. Kognitivna je dobrobit kod gledanja filma jednostavno manja nego kod čitanja knjige. Zbog toga, usput, dobri su čitači po pravilu razočarani kada vide film snimljen po knjizi koju vole.
Uza sve to, postoji još jedan razlog zašto čitanje ima smisla. Iako to zvuči tautološki, čitanjem vježbamo čitanje. Dobar, izvježban čitač, prepozna riječ koju pročita u nekoliko milisekunda, a loš čitač čitat će od slova do slova i svu snagu svoje kratkoročne memorije upotrijebit će za dekodiranje zapisanoga, a ne za razumijevanje pročitanoga. Možda to neobično zvuči, ali i u razvijenim zemljama postoji 10 do 20 posto ljudi koji imaju problem s time. Iako znaju čitati, zbog sporoga, lošega čitanja imaju problem s razumijevanjem pročitanoga. Koliko znam, Hrvatska pristupa međunarodnomu istraživanju PIAAC (hrv. Program za međunarodnu procjenu kompetencija odraslih) koje se bavi tim pitanjima. Slovenija je pristupila već u prošlom krugu i rezultati su bili pomalo šokantni. Imamo oko 20 posto populacije koja je polupismena.
Zbog svega toga film ne može biti zamjena za lektiru. Ako to napravimo, riskiramo još više polupismenosti. Ali legitimno je pitanje je li sve što se čita po školama u skladu s duhom suvremenoga doba. Zbog radikalnih promjena u medijskom krajobrazu i u načinu života treba dobro promisliti kako kombinirati klasične, kanonske tekstove sa suvremenim.
PROF. DR. KOVAČ: Na svim razvijenim tržištima knjiga prije oko godinu i pol prodaja tiskane knjige počela se dizati. Usto, na tržištima knjiga, razvijenijim od slovenskoga i hrvatskoga, u posljednjih pet godina vidimo jak rast upotrebe zvučnih knjiga na pretplatnim aplikacijama koje funkcioniraju na sličan način kao »Netflix«. Na jednoj konferenciji u vrijeme Frankfurtskoga sajma knjiga mogao se čuti i podatak da se u Švedskoj gotovo polovica beletristike konzumira u zvučnom formatu, koji je postao popularniji od e-knjiga. Kombinacija djelomice otvorenih knjižara i ovakvih digitalnih aplikacija bila je pobjednička formula za vrijeme pandemije. U Švedskoj i Danskoj, recimo, nakladnička industrija do rujna je imala isti promet kao prošle godine, unatoč pandemiji. Zanimljivo je kod zvučnih knjiga to da ih ljudi slušaju kada se, recimo, voze na posao ili rade nešto u domaćinstvu, dakle kada ne mogu čitati. Time zvučna knjiga nije konkurencija tiskanoj. Štoviše, isto kao i tiskana knjiga i za razliku od filma, zvučna knjiga punom snagom angažira našu maštu i ima širok i dubok rječnik. Jedino što joj nedostaje jest iskustvo čitanja. Nema još dovoljno istraživanja da bismo mogli ustanoviti koliki je to hendikep i koliko je kod slušanja – recimo to tako – trening empatije te produbljivanja i širenja rječnika manje intenzivan nego kod klasičnoga čitanja. Bože sačuvaj da počnemo udžbenike navrat-nanos zamjenjivati zvučnim knjigama.
Na našim prostorima zvučne knjige još nema, prije svega jer to zahtijeva velike investicije i puno administrativnoga rada zbog uređivanja autorskih prava. Brine me to da vrlo malo nakladnika pokazuje volju da nadiđu i riješe te probleme. Time je budućnost nakladništva crnja nego što bi trebala biti.
PROF. DR. KOVAČ: Ako su tiskari, prevoditelji i autori preživjeli u stara vremena, kada je Jurij Dalmatin prevodio Sveto pismo na slovenski, a Anton Dalmatin na hrvatski, preživjet će i sada… Dakako, velik su problem male naklade. Kada, recimo, nakladnik u Njemačkoj »ubode« uspješnicu, može računati na nekoliko stotinjaka tisuća prodanih primjeraka, a u Hrvatskoj i Sloveniji ti su brojevi više od deset puta manji, pa je time manja i akumulacija kapitala. Zbog malih tržišta i male akumulacije manja je i konkurencija, a posljedice su i manje investicije u nove tehnologije i u nove oblike prodaje. Sa sličnim problemima bore se i nakladnici u baltičkim zemljama. Kada primjerice s kolegama iz Litve razgovaram o takvim problemima, puno brže nađemo zajednički jezik nego kada razgovaram s kolegama iz Engleske ili Njemačke. Možda bismo mogli u tom pravcu tražiti rješenja problema koje donose mala tržišta i nove tehnologije i nove pristupe razvijati zajedno… Dobar su uzor za takvu suradnju i sajmovi knjiga. Postoji mreža »Aldus«, koja malim sajmovima omogućava izmjenu iskustava u organizaciji sajma i pristup europskim sredstvima za nove pristupe kod organizacije sajma. Danas je za sajmove sve važnije da nisu samo golema knjižara, koja se otvara jednom godišnje, nego i golemi »bazar« kulturnih događaja, koji privlači još više posjetitelja. Dobri sajmovi u nekoliko dana organiziraju nekoliko stotina događaja. U tome je, vjerujem, njihova budućnost.
PROF. DR. KOVAČ: To je jedan od izazova naših vremena. Autori distopijskih romana u 20. stoljeću opisivali su totalitarna društva u kojima se knjige zabranjuju i pale na lomačama jer se time sprječava kritična misao. U krugovima istraživača digitalnih medija već neko vrijeme kruži napola šala, a napola istina da u 21. stoljeću zabrana knjiga ne će biti ni potrebna jer će digitalni mediji tako preoblikovati našu svijest da nitko ne će imati intelektualnu kondiciju da ih čita. Nisam takav pesimist. Dapače, vjerujem da je pametni telefon jedan od najbriljantnijih izuma u povijesti čovječanstva jer je u jednu malenu spravu strpao sva komunikacijska oruđa 20. stoljeća: telegraf, telefon, poštu, televiziju, kino, časopise, revije, knjige, kataloge dućana… Nema čega nema! Odbaciti takvu briljantnu spravu bilo bi suludo. Ali moramo razumjeti da pametni telefoni i računala nisu surogat za pamet, nego samo ojačavaju ono što već imamo u glavi. Budala s pametnim telefonom samo je još veća budala, pa makar ta budala bila predsjednik vlade ili države. A pamet, vjerujem, dobivamo samo intelektualnim naporima, to jest učenjem i čitanjem.
Ideologija koja pokušava sve učenje pretvoriti u igru i odbaciti intelektualni napor s toga je stajališta kontraproduktivna i, dapače, opasna – isto kao što bi bila opasna ideologija koja bi tvrdila da djeca imaju pravo da umjesto tjelesne zdravstvene kulture leže na kauču, gledaju televiziju i grickaju čips jer im se to više sviđa od fizičkih napora. Nešto takvo danas ne tvrdi nitko jer svi bolje razumijemo važnost fizičke aktivnosti nego što smo to razumjeli prije pedeset godina. Pogledajte samo koliko ljudi danas trči maratone. Isti pomak trebamo napraviti i s čitanjem. Vjerujem da je to moguće. Doduše, nema nas puno koji to razumijemo, ali ima nas dovoljno, da napravimo zaokret prema intelektualnomu naporu i čitanju. To je trčanje na duge staze, za koje trebamo širu društvenu suglasnost, koja ide preko tradicionalnih političkih dioba.
PROF. DR. KOVAČ: Na to pitanje mogu odgovoriti samo s »da«. Da, i ubuduće će se čitati dugački tekstovi, kao i danas, samo je pitanje hoće li se to raditi s papira ili s nekoga drugoga materijala sa svojstvima sličnima papiru. U takvim tekstovima ne krije se samo znanje na kojem se temelji naša civilizacija, nego je čitanje takvih tekstova i trening mišljenja i empatije bez kojega nema napretka ni u znanosti ni u društvu, a kamoli u kulturi i tehnologiji. Jasno, u povijesti čovječanstva imali smo i duža razdoblja pada u tamu i raspad civilizacija. Nema nikakve garancije da se to ne će dogoditi i našoj civilizaciji, a odnos prema čitanju bit će jedan od indikatora jesmo li na putu prema špiljama ili prema nekoj drugoj, sofisticiranijoj budućnosti. Nema nikakve garancije da ćemo izbjeći špilje. To sve ovisi o nama samima i našim potomcima. Ali ako ne uspije nama, nekomu drugomu sigurno hoće. Tako nas barem uči povijest čovječanstva.
