Da se Hrvati među civiliziranim narodima mogu podičiti ne samo kao jedni od najstarijih baštinika kršćanske vjere, nego i kao narod s jednom od najstarijih tradicija državnosti, možda su i najglasniji svjedoci upravo obljetnice početaka hrvatskoga kraljevstva i splitskih sabora u 10. stoljeću. Kada je papa Ivan X. davne 925. u službenoj korespondenciji Tomislava oslovio kao »dragoga sina« i kao rexa – kralja – bila je to bez sumnje prekretnica u hrvatskoj povijesti, kao što je i nedvojbeno da su splitski sabori 925. i 928. dali temelje crkvene organiziranosti na ozemlju koje i danas nastanjuju Hrvati, kako u Republici Hrvatskoj tako i u susjednoj BiH gdje čine konstitutivni narod. O važnosti obljetnica iz nacionalne i crkvene povijesti, koje ove godine na osobit način i Crkva u Hrvata slavi nizom događanja i okupljanja, ali i o naknadno nametnutim »kontroverzijama« i politiziranjima prošlosti, govori vodeća hrvatska povjesničarka za razdoblje srednjega vijeka prof. dr. Mirjana Matijević Sokol.
Određena skepsa o hrvatskom vladaru Tomislavu koji prvi u pisanim vrelima nosi naslov kralja javlja se u hrvatskoj historiografiji u pojedinaca koji olako odbacuju pisanu riječ nesačuvanu uvijek u izvorniku.
Međutim, svaki »zanat« ima svoj »alat«, a u historiografiji to su skupine određenih znanstvenih disciplina koje su temelj osobito za istraživanje najranijih razdoblja. Bilo koji zapis koji se odnosi na srednji vijek sačuvan u bilo kojoj tradiciji mora proći znanstvenu kritičku provjeru. Kako je razina pismenosti u najranijim srednjovjekovnim razdobljima bila dostupna ograničenomu najvišemu sloju, najbrojniji su diplomatički dokumenti koji su zbog svojega značaja podlijegali i krivotvorenju. Upravo zbog njihova specifičnoga sadržaja i mogućnosti manipuliranja treba ih podvrgnuti kritičkomu propitivanju metodologijom specifičnih znanstvenih disciplina kao što su paleografija, diplomatika i kronologija.
O kralju Tomislavu svjedoče dokumenti splitskih crkvenih sabora (925. – 928.) koji sadrže pisma dvojice papa i zaključke dvaju sabora sačuvane u kasnijim prijepisima u spisu pod naslovom Historia Salonitana Maior (HSM). S obzirom na kasnu tradiciju i sadržaj HSM-a, dokumenti su, kao i sam spis, poticali sumnju u vjerodostojnost. Ali upravo kritička analiza papinih pisama u kojima se Tomislav dva puta titulira kao kralj Hrvata (rex Croatorum) potvrdila je njihovu vjerodostojnost. Iz tih ključnih dokumenata doznajemo da Tomislav nosi titulu kralja, da je splitski nadbiskup postao nasljednik nekadašnje salonitanske metropolije temeljem prvoga zaključka sabora da gdje počivaju kosti svetoga Dujma – a to je Split – bude metropolija čiji su sufragani biskupi dalmatinskih i hrvatskih gradova. Iz saborskih se akata doznaje da je uređena crkvena organizacija u Hrvatskoj i Dalmaciji uz suglasnost pape Ivana X. (914. – 928.) i hrvatskoga kralja Tomislava. Iz istih se dokumenata kao i prema kanonskom pravu može zaključiti da je kralj Tomislav bio na čelu Hrvatske od Jadrana do Drave. A to svjedoči da je Tomislav bio moćan vladar. Njegove su pobjede nad Mađarima i osobito Bugarima zabilježili narativni spisi iz 10. stoljeća (Konstantin Porfirogenet, Teofan Nastavljač, Simeon Magister, tzv. Hamartol), koje su prenosili kasniji izvori i drugi autori (bizantski, francuski i ruski). Liber pontificalis pak svjedoči da je mir između Hrvata i Mađara postignut posredovanjem izaslanika pape Ivana X. biskupa Madalberta.
Lako je osporavati, ali zadaća nam je istraživati. Narativ o krunidbi na Duvanjskom polju nastao je u 19. stoljeću kada počinje moderna hrvatska historiografija. Pitanje koje se provuklo u historiografiji je li Tomislav bio okrunjen ili je naslov stekao na drugi način određeni je anakronizam. Spisi koji ga spominju kao kralja kancelarijski su »službeni« i zato njegova titula mora biti točna. Ali je li bilo krunidbe ili ne, nije uopće pitanje relevantno za rani srednji vijek jer je postizanje naslova u Europi toga doba bilo različito. S obzirom na to da se u Ljetopisu Popa Dukljanina opisuje sabor »u dolini Dalme« na kojem su osnovane dvije metropolije – u Splitu i Duklji – starija je historiografija »dolinu Dalme« poistovjetila s Duvanjskim poljem gdje se negdje u antici nalazio grad Delminij. Tako stvoren konstrukt koji je zaživio u narodu postao je dio identiteta toga kraja i šire zajednice. S obzirom na sve danas poznato, Duvanjsko polje moramo poštovati kao »mjesto sjećanja« iako ga znanost ne podupire.
Iz sukoba sa susjednim narodima i entitetima razvidno je da je Hrvatska na važnom geostrateškom položaju, na tzv. Teodozijevu razmeđu svjetova (Dunav i Drina), »braneći« Europu s Istoka. Ovaj »geostrateški« položaj određuje cjelokupnu hrvatsku povijest od ranoga srednjega vijeka pa do najnovijih vremena.
Hrvati su se u ranom srednjem vijeku smjestili od Jadranskoga mora do rijeke Drave odnosno ravnica Panonije (Slavonije) preko planina između dvaju carstava, Franačkoga i Bizantskoga, te su time bili na putu prema Zapadu mnogim istočnim nomadskim narodima. Avari, Mađari, Bugari, kasnije Tatari (Mongoli), pa Osmanlije, ostavili su traga u mnogim aspektima života, a osobito s obzirom na prvobitni prostor.
Obraćanje pape kralju Tomislavu kao »dragomu sinu« isto kao prethodno knezu Branimiru uobičajeno je naslovljavanje svjetovnih velikodostojnika u papinim pismima. U starijim razdobljima većina papinih dokumenata bila je strukturirana kao pismo te se razvio specifičan oblik javne isprave, tzv. modus epistolaris. Sintagma »dragi sin« u oba pisma potvrđuje vjerodostojnost dokumenata. Pismo knezu Branimiru od 7. lipnja 879. ima veliku »težinu« jer papa Ivan VIII. naglašava da je na dan Uzašašća Gospodnjega, tj. 21. svibnja, na oltaru sv. Petra na misnom slavlju blagoslovio kneza, njegov narod, njegovu zemlju i njegovu zemaljsku vlast (principatum terrenum). Iako neki povjesničari, pozivajući se na današnju terminologiju, relativiziraju i negiraju izjednačavanje toga čina sa suvremenim međunarodnim priznanjem, smatram da je čin blagoslova na oltaru sv. Petra adekvatan današnjemu priznanju. A što je u to vrijeme moglo biti »priznanje« ako ne blagoslov na mjestu gdje je za »rimskoga cara« okrunjen Karlo Veliki na Božić 800. godine? Pisma knezu Branimiru u papinoj korespondenciji sačuvanoj u registru Epistolae Ioannis VIII. nalaze se među više od tri stotine pisama upućenih svjetovnim i crkvenim uglednicima širom Europe. Nije li međunarodno priznanje Hrvatske pape Ivana Pavla II. 1992. pokrenulo niz priznanja drugih država, najprije europskih?
Pisma pape Ivana X. kralju Tomislavu u završnici procesa uređenja crkvene organizacije u Hrvatskoj samo potvrđuju kontinuitet odnosa između Rimske Crkve i Hrvatske, odnosno hrvatskoga vladara kojega sada papa oslovljava naslovom kralj (rex).
Koja je važnost sabora 925. i 928. u Splitu i što nam Tomislavova vladavina govori o pripadnosti hrvatskoga naroda Zapadu?
Održali ste sredinom prosinca na Fakultetu hrvatskih studija predavanje o »kontroverzijama« vezanim za Višeslavovu krstionicu. Govorili ste o problematičnim tumačenjima domaćih povjesničara. S druge strane, premda tomu možda i ne bismo trebali posvećivati neku pozornost, iz Srbije dolaze svojatanja čak i Višeslavove krstionice. Kako je ona, kao jedan tako očit svjedok višestoljetnoga kontinuiteta hrvatskoga identiteta, najednom uopće mogla postati mjesto prijepora?
Krstionica s imenom kneza Višeslava važan je kulturno-povijesni spomenik sa stilskim, jezičnim i paleografskim značajkama ranoga srednjega vijeka. Potkraj XIX. st. pronađena je u dvorištu muzeja »Correr« u Veneciji kao odloženi, gotovo odbačeni predmet. Zbog imena kneza Višeslava koje je slavenskoga podrijetla, oblika i drugih značajki krstioničkoga zdenca znanstvenici onoga vremena datirali su ga u početak 9. stoljeća. Ivan Kukuljević Sakcinski krstionicu je prvi proučavao, a zatim i ugledni talijanski, austrijski i hrvatski znanstvenici. Kao takvu su je prihvatili i hrvatski povjesničari i povjesničari umjetnosti (Ferdo Šišić, Ljubo Karaman) te je postala dio hrvatskoga spomeničkoga korpusa kao spomenik koji simbolizira pokrštavanje Hrvata sa Zapada. No zbog nedoumica vezanih uz njezin curriculum ostavljala je prostora i za politizaciju. Ja sam se bavila njome s aspekta struke, ali sam morala izreći neke primjedbe na radove nekih kolega, posebno Nikole Jakšića, koji su je iz samo njima poznatoga razloga reinterpretirali i isključili iz hrvatskoga korpusa. Iznijeli su nova stajališta bez argumentacije, bolje rečeno s »argumentacijom« koju svaki iole pismen čovjek zdrave logike ne može prihvatiti. Tu sam stala »na žulj« interesnoj grupi, koja se onda oborila na mene svim sredstvima, najviše neakademskim. Instrumentalizirali su i svoje studente koji su se u svojim završnim objavljenim radovima »iskazali« kao »vrhunski« znalci epigrafije, paleografije i latiniteta.
Znanstvena je javnost zbog Jakšićeva mišljenja da Višeslav nije hrvatski knez i da krstionica nije iz Nina iščekivala knjigu Ante Uglešića »U potrazi za Višeslavovom krstionicom« koja je izišla 2022. jer je trebala donijeti rezultate arheoloških istraživanja iz 2001. godine sjeverno i sjeveroistočno od crkve sv. Asela koja je vodio Janko Belošević, a suradnik mu je bio Uglešić. U knjizi Uglešić objavljuje dokumentaciju arheoloških istraživanja, rekapitulira dosadašnja saznanja i mišljenja, prikazuje svoja istraživanja u Veneciji i donosi petrografsku analizu krstioničkoga zdenca. Doprinos Uglešića upravo je petrografska analiza krstionice koja je pokazala da je izrađena u prokoneškom mramoru pa je time njezin nastanak vezao za istočnu jadransku obalu. Uglešić je povezao navode vizitacija s rezultatima arheoloških istraživanja. Iako je na taj način vratio spomenik u hrvatski baštinski korpus, nije odolio senzacionalističkomu porivu te je u svojoj kontekstualizaciji spomenika zanemario rezultate koji nisu odgovarali njegovoj interpretaciji.
Približio se promišljanju N. Jakšića o svećeniku Ivanu i njegovoj »radionici«, čime je vrijeme izradbe krstionice prilagodio onomu koje može pokriti možebitnoga Domagojeva sina Višeslava u osmo desetljeće IX. st. Nije ušao u raspravu s Jakšićevim »argumentima« koji »brišu« krstionicu iz Nina, zanemario je neke bitne stilske značajke i paleografsku analizu koji nastanak krstionice impostiraju u početke IX. st. Šteta je što se nije do kraja »držao« znanstvene metode te je podlegao senzacionalizmu »otkrivajući« vrijeme vladanja kneza Višeslava.
A sada su se pojavili i oni koji krstionički zdenac na temelju »ponude« hrvatskih znanstvenika (Jakšić i skupina oko njega) bez imalo skrupula prisvajaju. Neki »znanstvenici« u Hrvatskoj koji su je osporavali kao i Jakšić na poziv medija, na portalima, u tisku itd., »brane« je pa sada pitanje pripisivanja Srbiji relativiziraju. Zahtjevi s istoka politikantskoga su karaktera i sigurno im krstionica ne će biti izručena jer nemaju nikakve argumente, ali zabrinjava činjenica da smo im »mi« taj identitetski spomenik ponudili na dlanu. Hrvatska historiografija zaista ima razloga za zabrinutost nad samom sobom.
Na kraju ostaje još otvorenih pitanja – kao i ono tko je bio knez Višeslav – na koja ćemo odgovarati u okvirima svoje struke i pripadajuće metodologije. Jer to je u humanističkim disciplinama jedino primjereno. Gledajući iz ondašnje, ranosrednjovjekovne perspektive prostor, i kulturni i društveni, istočnoga i jugoistočnoga područja Europe, te uzimajući u obzir zatvoreni krug indicija, sada se može doći do zaključka da je spomenik značajki Višeslavove krstionice mogao nastati jedino na hrvatskom prostoru na početku 9. stoljeća kada je Nin u hrvatskoj povijesti igrao veliku ulogu. Na poziv Florina Curte, obrađujući pismenost od 500. do 1300. godine na prostoru od Bugarske do Poljske i od Jadranskoga mora do Kijevske Rus’ za njegovu uredničku knjigu, utvrdila sam da se može vrlo lako isključiti bilo koji drugi prostor koji bi uzimao u obzir sve poruke koje krstionica »šalje«.
Sintagma »mračno razdoblje« pripisuje se Petrarci koji je kao svjetlo vidio rimsko razdoblje, njegovu civilizaciju i kulturu, koje su se u srednjemu vijeku – bilo prodorom barbara bilo unutarnjim razlozima – urušile. Humanisti su izmislili i druge nazive kao npr. »gotički« stil u graditeljstvu jer je odstupao od antičkih mjerila. No srednji je vijek imao istaknute pojedince koji su vidjeli antičke vrijednosti i prilagodili ih kršćanskim svjetonazorskim okolnostima. Kršćanstvo nastalo u Rimskom Carstvu tako je prenijelo tekovine antike kao npr. latinski jezik, odabranu literaturu, pravo itd. »Popularna« politikantska kultura nazivom »mračno razdoblje« asocirala je u novijim vremenima na kršćanstvo. No treba se sjetiti da su mračni srednji vijek »osvijetlili« vrhunski iluminirani kodeksi, srednjovjekovni autori i katedrale. Sjetimo se »mračnoga« blještavila pariške katedrale Notre-Dame.
S druge strane prisega kralja Zvonimira da će se kao vladar brinuti za siromahe, udovice i siročad te se protiviti prodaji ljudi temelji se na biblijskom učenju. Svevišnji sudac, Bog, Gospodar, na sebe je primio te obveze da štiti miserabiles personae (bijedne osobe), a prenio ih je u diobi vlasti na zemlji na svjetovne i crkvene dostojanstvenike. Kao sastavnica socijalnoga nauka Crkve te su obveze ušle u kapitulare, zakonike, statute i druge pravne spise koji se tiču moćnika, vladara, potestata. Iz toga se vidi da je novo europsko pravo utemeljeno na rimskom pravu, specifičnim običajima naroda i kršćanskom biblijskom svjetonazoru. Eto to je taj »mrak«.
