U jeku otkazivanja svih javnih okupljanja s namjerom usporavanja širenja koronavirusa u Hrvatskoj odgođen je i međunarodni simpozij »Laudato si’! Kako mijenjati stil života?« koji se trebao održati u utorak 17. ožujka u prostorima HBK-a na zagrebačkom Ksaveru. Aktualna kriza zbog koronavirusa sve više pokazuje koliko je potrebna promjena ustaljenih odnosa i načina življenja svakodnevnoga života u suvremenom i globaliziranom društvu. Jedan od odnosa koji nedvojbeno zahtijeva promjenu dosadašnje paradigme jest i odnos čovjeka prema okolišu. O toj je temi svoja promišljanja za Glas Koncila podijelio prof. dr. Stjepan Baloban, organizator spomenutoga međunarodnoga simpozija, pročelnik Katedre socijalnoga nauka Crkve na zagrebačkom KBF-u i pročelnik Centra za promicanje socijalnoga nauka Crkve HBK-a.
PROF. BALOBAN: Najprije, iskreno suosjećam sa svima koje je pogodila pandemija koronavirusa u nas u Hrvatskoj, u susjednim zemljama, u Europi i u cijelom svijetu. Iz ove teške situacije u kojoj smo se našli važno je izvući određene pouke. Jedna od njih jest da do sada hvaljeni europski zdravstveni sustavi postaju nemoćni pred razornom snagom bolesti, koja prijeti ne samo čovjekovu životu, nego i gospodarstvu, demokraciji, obrazovanju, sigurnosti općenito, te ozbiljno ugrožava čovjekov osobni i egzistencijalni totalitet. Ugrožava egzistencijalni totalitet naroda i država, štoviše pojedinih kontinenata. Suvremeni Europljanin, koji se posljednjih desetljeća »zaogrnuo plaštem neograničene slobode« i razvio samodostatan stil života, odjednom se morao suočiti s činjenicom nemoći, potpune nemoći. Usprkos tehničkoj nadmoći postao je nemoćan pred jednim virusom koji se nezaustavljivo širi!
Da, u pravu smo kada kažemo da u širenju pandemije bolesti COVID-19 ne pomažu tenkovi i borbeni zrakoplovi iako su bili i u budućnosti će biti važni za osiguranje suverenosti određenoga naroda, pa tako i hrvatskoga naroda. Kakvoga li apsurda u očima »suvremenoga čovjeka moći«: jedan virus koji se krajem 2019. godine pojavio u Kini mogao bi ozbiljno staviti u pitanje i dosadašnji razvoj Europske unije, kao i uopće društveno-političke konstelacije u svijetu.
PROF. BALOBAN: Mogu, sasvim sigurno, jer u svijetu u kojem živimo sve je povezano. Važno je ipak istaknuti da je sve ono što se događa oko nas i općenito u svijetu povezano s ulogom čovjeka i njegovim djelovanjem u tom svijetu. Čovjek kao Božje stvorenje sve manje respektira Božje i prirodne zakone darovane od Stvoritelja. Čovjek može od svijeta učiniti »raj na zemlji«, ali i »pakao«. U svijetu je od početka stvaranja bilo sve tako posloženo da je moglo normalno funkcionirati – čovjek i priroda. Međutim, čovjek u posljednjim stoljećima, a posebno desetljećima, vrši nasilje nad prirodom do te mjere da je ugrozio i prirodu i samoga sebe.
Ovo su trenutci koji nas nukaju da se prisjetimo onoga što piše na prvoj stranici Svetoga pisma: Bog je Stvoritelj svijeta i čovjeka. Čovjek je stvoren na sliku Božju, kao vrhunac stvaranja, a Bog mu je povjerio »gospodstvo nad svijetom«, to jest odgovorno upravljanje svijetom. Ne gospodarenje pod vidom iskorištavanja, uništavanja prirodnih izvora, zagađivanja okoliša opasnim otpadom, proizvodnje koja je usmjerena na isključivi profit, donoseći korist za »manjinu koja se naglo i beskrupulozno bogati«, a većina svjetskoga pučanstva ostaje uskraćena u svojim temeljnim pravima za čistim zrakom, vodom, zdravom klimom… Svim onim na što kao Božje stvorenje ima neotuđivo pravo. Da, suvremena ekološka kriza već je dugo svjetski problem koji utječe ne samo na odnose u svijetu, nego sve više na čovjekov svakodnevni život i nadasve zdravlje jer se pojavljuju nove bolesti koje su rezultat čovjekova stila života, ali i njegova odnosa prema okolišu.
PROF. BALOBAN: Trebamo biti prije svega zabrinuti za budućnost čovjeka koji upravlja prirodom, jer čovjek je odgovoran za »zajednički dom« odnosno za »zajedničku lađu« na kojoj svi plovimo. Da, trebamo biti stvarno zabrinuti i za budućnost prirode. Tragika je suvremenoga čovjeka »opijena snagom tehnike« i »bezgraničnom moći pod znanstvenim vidom« da je zaboravio na taj prvotni, od Boga Stvoritelja uspostavljeni odnos čovjeka i prirode koji je poremećen čovjekovim djelovanjem. Stoga papa Franjo u svojoj socijalnoj enciklici »Laudato si’. O brizi za zajednički dom« iz 2015. s jedne strane donosi »popis opasnosti« koje prijete čovjeku i prirodi, a s druge »upućuje na put« kako promijeniti situaciju nabolje. Ta bi enciklika trebala postati naš svakodnevni »vademekum«, trajni podsjetnik na ono što nam je činiti. Papa Franjo s pravom ističe da obnova »našega odnosa s prirodom nije moguća bez obnove samoga čovjeka«. »Ne može biti ekologije bez odgovarajuće antropologije« (LS, 118).
PROF. BALOBAN: To je najveći izazov današnjega svijeta, a govoreći crkveno – teološkim govorom, to je znak vremena, tj. ekološka kriza upozorava, traži i poziva na promjenu načina proizvodnje, ali i uopće tržišnoga natjecanja ne samo u odnosu na iskorištavanje i uništavanje prirode i njezinih izvora, nego i na »promjenu smjera razvoja« koji je u sadašnjem obliku uzrokom sve većih razlika između bogatih i siromašnih. Pandemija koronavirusa stavlja nova pitanja pred globalno gospodarstvo. U pojedinim europskim zemljama može se čuti da je potrebno »vratiti proizvodnju« pojedinih poduzeća iz Kine i Dalekoga istoka natrag u europske države kako bi se mogli osigurati važni proizvodi za funkcioniranje države u kriznim situacijama. Zašto su ta poduzeća prije 25-30 godina preselila proizvodnju u te daleke krajeve? Zbog toga što je tada u tim zemljama proizvodnja bila puno jeftinija nego u europskim zemljama. Riječ je bila o isključivu profitu, zaradi, a sve drugo je bilo u drugom ili trećem planu. Sada nemoć pred zaustavljanjem bolesti COVID-19 u Europi pred političare postavlja i takva ključna pitanja. Kad u odsudnim trenutcima pandemije opasne bolesti, koja se nezaustavljivo širi, nedostaje lijekova, respiratora, zaštitnih sredstava (rukavice, maske…), postavljaju se temeljna pitanja: Zašto smo to tada učinili? Što moramo učiniti u budućnosti da se to promijeni? No kako će dugo takva pitanja biti aktualna? Hoće li prestankom bolesti opet prevladati materijalni interesi pred zdravljem, obranom života i konačno sigurnošću? Sjetimo se samo kako se u Hrvatskoj, početkom 21. st., pokušalo ukinuti odjele za infektologiju u hrvatskim bolnicama s razlogom da više nema zaraznih bolesti? Sjećam se borbe prof. dr. Tatjane Jeren-Beus koja se kao predsjednica Hrvatskoga društva za infektivne bolesti uspjela izboriti da su to ne dogodi. Što bi danas u vrijeme koronavirusa bilo da se to dogodilo?
PROF. BALOBAN: Svima navedenima, ali i drugima, posebno pojedinim državama koje donose zakone, unutar države županijama, općinama, civilnim i vjerskim udrugama… Kad govorimo o ekološkoj tematici, mislimo na odnose, to jest odnos čovjeka i ljudi prema prirodi i svemu onome što nas okružuje, a to se tiče svakoga; nitko nije od toga izuzet. Prema tome svatko je odgovoran za onaj dio koji se odnosi na njega. Od razvrstavanja smeća u kući i stanu do ponašanja na ulici i u poslovanju. Ovdje bih se posebno želio zaustaviti na odgovornosti nas kršćana, katolika i članova Crkve. Simpozijem o »Laudato si’« želimo poseban naglasak staviti na ulogu župa u zaštiti okoliša u Hrvatskoj. Tu su velike mogućnosti pastoralnoga djelovanja svećenika, ali i vjernika laika na župama. Željeli bismo senzibilizirati pastoralne djelatnike za »zaštitu zajedničkoga doma« u radu s djecom i mladima, kao i otvaranje mogućnosti svima na području župe, posebno u gradovima, koji bi željeli na svoj način pridonijeti ekološkomu odgoju, kao i duhovnosti koja je bitna važna za mijenjanje dosadašnjega stila života. Ima puno vjernika koji su aktivni u različitim civilnim ekološkim udrugama. Crkva je ona koja okuplja i koja bi trebala nuditi suradnju svima zbog općega dobra, a to je u ovom slučaju zaštita zajedničkoga doma.
PROF. BALOBAN: Ekološka je kriza prema papi Franji ujedno socijalna kriza jer pogađa prije svega siromašne. Papa naglašava da »najteže posljedice svih nasrtaja na okoliš trpe najsiromašniji« (LS, br. 48) i stoga ovaj »naš svijet ima velik socijalni dug prema siromašnima« (LS, 30). Zbog uske povezanosti između ekološke i socijalne sfere u pontifikatu pape Franje ekološka je tematika jedna od najvažnijih jer se rješavanjem ekološke krize ujedno pomaže i najsiromašnijima koji bi uvijek trebali biti u središtu svega djelovanja Crkve. Stoga papa Franjo govori o »Crkvi koja izlazi«, o »misijskoj Crkvi«, o pastoralu koji se treba mijenjati u odnosu na dosadašnji i uobičajeni. Zapravo, Crkva se treba mijenjati u svojem djelovanju jer u novije vrijeme sve više ljudi ostaje izvan dohvata pastoralnoga djelovanja Crkve.
Socijalni nauk Crkve nije »čarobni štapić«, on ne daje gotove recepte koje bismo izravno primijenili na društvenu situaciju. Socijalni nauk Crkve daje više od toga: nudi usmjerenja za konkretni život, potiče na razmišljanje i dijalog, suočava nas s nama samima u odnosu na vrjednote, na etičko-moralna usmjerenja, a vjernike poziva da žive kao vjernici »24 sata na dan«, tj. da ne dijele svoj vjerski život na dva kolosijeka: privatni obiteljski u kojem smo vjernici i onaj javni u kojem smo »svoju vjeru ostavili kod kuće«. I kao takav sasvim sigurno pomaže suvremenomu čovjeku. Nažalost, kao takav slabo se poznaje i prepoznaje i među vjernicima i u društvu.
Drago mi je da je u ovom razgovoru postavljeno pitanje o ulozi socijalnoga nauka Crkve u suvremenom svijetu, a onda i u hrvatskom društvu. Najbolji je primjer primjene socijalnoga nauka Crkve na svijet i društvo u kojem živimo pontifikat pape Franje. Premda Papa ne spominje često sam pojam socijalni nauk Crkve, njegove geste, riječi i učenje duboko su nadahnuti socijalnim učenjem Katoličke Crkve. To je razlog da je cijenjen i poštovan diljem svijeta i izvan Katoličke Crkve.
PROF. BALOBAN: U socijalnoj enciklici »Laudato si’« papa Franjo daje odgovor na ta pitanja. Riječ je o opasnosti koja dolazi od prevladavajuće »tehnokratske paradigme«. Naime, svi se radujemo napretku znanosti i tehnologije u medicini, inženjerstvu, komunikacijama… Međutim, suvremeni čovjek treba ozbiljno postaviti pitanje: Koju stvarnu moć ima današnja tehnologija? Papa Franjo tumači da je riječ o »zastrašujućoj moći« tehnologije, kao i o »zapanjujućoj dominaciji nad ljudskim rodom u cjelini i cijelim svijetom« onih »koji imaju znanje i prije svega ekonomsku moć« (LS, 104). Drugim riječima, čovjek, a još više priroda, nezaštićeni su i izloženi »logici tehnike«, tzv. tehnokratskoj paradigmi koja nastoji sve više oblikovati i čovjekov život, njegovo ponašanje, odnos prema drugomu čovjeku, a nadasve odnos prema prirodi. U takvoj situaciji Bog je stavljen »po strani«. Paradoks je u tome što suvremeni čovjek misli da je »on u prvom planu«, a zapravo nije. U prvi plan sve više dolazi tehnika koja sve više ignorira stvarnost u kojoj čovjek živi, a osobito čovjekov odnos prema prirodi i svemu što ga okružuje. Koje je rješenje? Može li čovjek mijenjati tu situaciju? Može, sasvim sigurno, ali će to ići teško bez otvorena i iskrena odnosa prema Stvoritelju!
PROF. BALOBAN: Iz prethodnoga odgovora može se zaključiti da se ekološka kriza ne može nikako riješiti samo na materijalno-tehničkoj razini. Ekološku krizu može riješiti jedino čovjek u dijalogu i dogovoru s drugim ljudima. Crkva u svojem socijalnom nauku poziva na promjenu dosadašnjega društvenoga i osobnoga života, na promjenu stila života. Uz spremnost na iskren dijalog na različitim razinama (u međunarodnoj politici, u nacionalnim i lokalnim politikama, u procesu donošenja odluka, između politike i ekonomije, među religijama i znanostima…), papa Franjo u »Laudato si’« poziva i na etički odgoj na svim razinama (LS, 2020-215). Riječ je o zajedničkom nastojanju koje uključuje sve sudionike javnoga i društveno-političkoga života. Za nas pojedince to znači mijenjati dosadašnje navike u kupnji, potrošnji i odlaganju i sortiranju otpada…
PROF. BALOBAN: Borba za bolji okoliš pitanje je općega dobra ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijelom svijetu. Loše je i pogubno ako u nastojanjima za bolji okoliš prevladavaju ideologija, sitni interesi ili umišljenost da jedino ja i mi imamo pravo! Religije i vjerske zajednice, pa tako i Crkva, imaju veoma važno mjesto u stvaranju motivacije bez koje je teško očekivati promjene nabolje. Stoga papa Franjo poziva kršćane na ekološko obraćenje i na njegovanje ekološke duhovnosti jer moramo »iznova osjetiti da trebamo jedni druge, da imamo zajedničku odgovornost za druge i svijet te da vrijedi biti dobar i čestit« (LS, 229). Zadaća je kršćana upravo u tome da postanu i ostanu svojevrsni kvasac i promicatelji neodgodive ekološke paradigme već danas, a isto tako sutra i prekosutra.
