Glas Koncila objavio je novu knjigu Suzane Vuletić, »Dileme kliničke bioetike – U perspektivi medicinskog personalizma i kršćanske deontologije«, u kojoj se interdisciplinarno raščlanjuju dometi suvremenih medicinskih postignuća. Povodom pojave knjige koja će sigurno osvježiti bioetički dijalog u Hrvatskoj, kao i snažne polarizacije u susretu s etičkim pitanjima vezanim uz život na njegovu početku i u završnoj fazi tijekom posljednjih nekoliko godina, razgovarali smo s autoricom upravo o tim pitanjima.
Bioetika, vrlo aktualna znanstvena disciplina, znatnije se počela razvijati zahvaljujući napretku provokativne moći moderne tehnološke medicine, kojom se počela preoblikovati naša sveukupna stvarnost i pojavljivati opasnost egzistencijalnoga samouništenja. S obzirom na burne rasprave, svjedoci smo činjenice da je društvo postalo svjesno ozbiljnosti bioetičke problematike. Zauzimanjem pokojnoga biskupa Valentina Pozaića, 1985. utemeljen je prvi Centar za bioetiku pri tadašnjem Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove (današnjem Fakultetu filozofije i religijskih znanosti). Pokrenuti su brojni bioetički sveučilišni kolegiji, organiziraju se tribine, u znanstvenim časopisima i svakodnevnim medijskim izvješćima sve su zastupljenije bioetičke teme koje čine velik udio i srednjoškolskih nastavnih cjelina. Pohvalno je da se svim navedenim udruženim tendencijama nastoji podići svijest o vrijednosti života. Unatoč sinergijskim naporima, svjedoci smo da se pojedine bioetičke norme tumače proizvoljno, veliča se bioetički pluralizam s naglaskom na liberalnu autonomiju, na čovjeka se gleda funkcionalistički, s prirodom se postupa despotsko-utilitaristički, biopravni se dokumenti sporo ratificiraju, zakonodavstvo kasni u implementaciji, često dolazi do socijalne nejednakosti u zdravstvu, a razne »teorije zavjere« raspiruju sumnju u vjerodostojnost humanih načela zdravstva. Suvremeni biotehnološki svijet dosegnuo je trenutak u kojem se konačno valja odlučiti: ili nastaviti bez ograničenja činiti sve što je znanstveno moguće ili s bioetičkim ograničenjem činiti samo ono što je dobro.
Moderna medicina, s novim znanstvenim saznanjima, progresivnom dijagnostikom i nizom terapeutskih, tehničkih i farmakoloških mogućnosti, povećala je kvalitetu življenja, zadovoljstvo, sigurnost i zdravlje ljudi te znatno produžila ljudski vijek. Biomedicina je dosegnula visoku razinu spoznaja, tehničke učinkovitosti, prevencije i rehabilitacije, no u ponekim slučajevima ne postavlja bioetička ograničenja u postizanju rezultata. Za pojedine istraživače postaje dopušteno sve što je izvedivo, a često nije ni bitno je li nešto etički dopušteno ako je krajnji cilj dobar. Time postaje primjetno da je današnja biomedicina na neki način odstupila od svoga temeljnoga postulata da bude pomoć ljudskomu biću u trenutcima njegove patnje i boli. Naprotiv, sve je uočljivija tendencija biomedicine da potpuno zagospodari životom.
Znanstveno-tehnološki razvoj omogućio je stvaranje života u laboratoriju s mogućnostima eugeničkih intervencija na njegovoj nasljednoj genskoj arhitektonici, može se tehnološki održavati život na ventilacijskim uređajima, istraživati ga dopirući do najsitnijih dijelova atoma organizma, manipulirati njime i proizvoljno ga okončavati voluntarističkim eutanazijskim ili distanazijskim postupcima, kriokonzervirati tjelesa do trenutka kada »svemoguća« medicina bude u stanju ponuditi čovjeku »eliksir vječne mladosti«. Zbog svih farmakološko-medijskih propagandnih poruka bolesnik više ne uspijeva zadržati racionalna očekivanja i podnositi patnju uvjetovanu ljudskom ograničenošću.
U suvremenom društvu misaonih i ideoloških razilaženja nije lako promicati opće, univerzalne etičke vrijednosti, a napose one koje zagovaraju dostojanstvo, svetost i nepovrjedivost svakoga života, prema kršćanskim moralnim načelima. Ako se pojedinci i odvaže javno istupiti, često ih se medijski proglašava nazadnima te se primjenjuju brojne metode narušavanja njihove akademske i znanstvene vjerodostojnosti. Ni u članstvima etičkih povjerenstava ni u nacionalnim bioetičkim povjerenstvima ponekad nije drukčije. Unatoč njihovoj interdisciplinarnoj nadležnosti, često se zbog oprječnih ideoloških pogleda ne može postići konsenzus o djelovanju. A rješenje takvih sukobljavanja često se ne nalazi u medicinskim ili znanstvenim prosudbama, nego u politici odlučivanja. Stoga ne čudi da se pojedini etičari nakon uzaludnih profesionalnih izgaranja počnu ponašati po principu ravnodušnosti, smatrajući da se ne vrijedi ni pokušati mobilizirati za nešto što je već politički predisponirano na bioetičku propast, stoga mi se Fukuyamina parabola ne čini duhovitom, nego sarkastično-realnom.
Budući da zdravstveni djelatnici često ulaze u najintimnije sfere čovjeka, u ophođenju je s ljudima potreban izrazit humanistički senzibilitet. Kršćanstvo je od samih početaka zagovaralo neizmjernu vrijednost svakoga živoga bića i njegovu potrebnu zaštitu. Kruna stvorenja je čovjek, stvoren na sliku Božju, koji svoju svetost crpi u Božjem utjelovljenju i otkupljenju. Kršćanska antropologija čovjeka obilježava nadnaravnim bitkom i zagovara holistički pristup kojim se čovjek promatra kao jedinstvo duše i tijela. Posljedično svaki se medicinski zahvat nužno odražava na cjelovitost kojom se čovjek u svim svojim stadijima razvoja, neovisno o kliničkoj kvaliteti, promatra kao vrijedan zaštite i poštovanja. Upravo zato što je osoba, čovjek posjeduje objektivnu vrijednost koja je transcendentna i nedodirljiva, a onda i normativna. Kada zdravstveni djelatnik tako pristupa čovjeku, djeluje personalistički.
S jedne strane svjedočimo pokušajima priznavanja vrijednosti svakoga ljudskoga bića bez obzira na rasne, nacionalne i vjerske razlike, a s druge svjedočimo nepriznavanju osnovnoga prava, prava na život.
Pluralističko-liberalističko-relativističko društvo u svojem pozivanju na demokratska prava, liberalna bioetika i radikalni feminizam nalaze polazište za vrjednovanje pobačaja u autonomiji moralnoga subjekta. Za takva društvena strujanja legalizacija pobačaja potvrda je prava na autonomiju i afirmacija slobode.
Iako ljudski život nedvojbeno započinje začećem, različite bioetičke i zakonodavne paradigme dovode u pitanje biološki, antropološki i pravni status ljudskoga embrija različitim teorijama progresivne humanizacije i ostalih bioloških redukcionizama nastojeći opravdati pobačaj iz raznih samovoljnih određenja. Sve se češće u društvu ignorira jasna ontološka, bioetička i moralna činjenica da uništavanje ljudskoga bića u bilo kojoj fazi razvoja prije rođenja, kao i nakon rođenja, znači usmrćivanje čovjeka. Promidžbom teorije o ljudskim pravima pobačaj je prenesen iz kategorije zločina »protiv« života u kategoriju »prava« žene. Pogleda li se bolje, nedopustivost pobačaja proizlazi iz naravi čovjeka kao ljudskoga bića i konkretne osobe.
Povelja temeljnih prava Europske unije iz 2016. kaže: »Svatko ima pravo na život. Nitko ne smije biti osuđen na smrt ili pogubljen. (…) Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo i mora se poštovati i štititi.« Parlamentarna skupština donijela je i Rezoluciju 1607 »O pravu na siguran i legalan pobačaj u Europi«, gdje navodi da se pobačaj ni u kojem slučaju ne može smatrati metodom planiranja obitelji te da se pobačaj mora, koliko god je to moguće, izbjegavati. Paradoksalno, neki članovi Europskoga parlamenta traže da se pravo na pobačaj uvrsti u Europsku povelju o temeljnim pravima. Pitanje pobačaja u Hrvatskoj uređeno je Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece 1978. Taj je zakon u izričitoj suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske koji u 21. čl. tvrdi: »Svako ljudsko biće ima pravo na život.« Nerođena djeca moraju biti moralno, pravno i zdravstveno zaštićena. Dužnost je države štititi pravo svih i braniti slabije. To se naglašavalo još od prvoga etičkoga kodeksa, Hipokratove prisege, i neprestano se ažurira u suvremenim deklaracijama. I brojni crkveni dokumenti ističu da se ljudsko biće mora poštovati i s njime valja postupati kao s osobom od samoga začeća. Treba podizati svijest o dostupnim programima potpore pokreta za život, adopcijskim mrežama i uslužnim savjetovalištima.
Neupućenomu je teško zamisliti kakvi se napori i pritisci čine da bi se obezvrijedio ontološki i pravni status ljudskoga embrija te koji se sve znanstveno neutemeljeni i etički neprihvatljivi argumenti pri tome rabe s krajnjim ciljem nekažnjenoga raspolaganja ljudskim embrijem u istraživačke svrhe ili namjernoga prekida njegova života. Brojna zakonodavstva suvremenih demokratskih država ne prepoznaju ljudski embrij i fetus kao subjekt prava, nego im osiguravaju priznanje i zaštitu života tek nakon rođenja, iako to nigdje izrijekom ne proglašavaju. Pravna nezaštićenost embrija u suvremenom društvu tumači se različitim opravdanjima postojanja više antropologija, filozofija te bioetičkih paradigma, kojima se osporava pravni, biološki i moralni status ljudskoga embrija do određenih stadija razvoja. Problematika početka individualnoga ljudskoga života posebno dolazi do izražaja u suvremenim biomedicinskim tehnološkim mogućnostima. Progresivni razvoj embriologije, genetike i biomedicinske tehnologije omogućio je nove intervencije u čovjekov embrionalni razvoj genetičkim inženjeringom, tehnikama prenatalne i predimplantacijske dijagnostike, izvlačenja i reprogramiranja embrionalnih matičnih stanica, varijacijama (pot)pomognute prokreacije i kloniranja te raznovrsnim eksperimentima.
Taj je »napredak« usporedno »unazadio« temeljne postulate prava na život osporavanim pravnim statusom ljudskoga embrija kako bi se njime moglo nekažnjeno manipulirati. Ljudski život nedvojbeno započinje trenutkom oplodnje neovisno o tome kako ga nazivali u početnom stadiju postojanja: embrij, fetus, novorođenče, dijete, odrasla osoba. Embrionalni razvoj teče kontinuirano, koordinirano i postupno. Svaki njegov stadij može nastupiti tek nakon uspješno prijeđena prethodnoga stadija, a sam biva preduvjetom za početak idućega razvojnoga stadija. Poštovanje posebnoga statusa embrija zahtijeva da se embriji tretiraju kao entiteti intrinzične vrijednosti. Kada se embriji stvaraju isključivo u istraživačke svrhe, oni postaju instrumenti za svrhe koje nemaju nikakve veze s njihovom osobnom dobrobiti. Kao vjernici pozvani smo unositi u političke, društvene, pravne i biomedicinske rasprave logiku objektivne istine o čovjeku i vrijednosti njegova života.
Svako tzv. igranje Boga i čovjekova tendencija demijurške prolongacije »osmoga dana stvaranja« povlači određenu mjeru opravdane zabrinutosti zbog nepredvidivih posljedica biotehnološkoga uplitanja u našu narav. Nije novost da je područje sintetičke prokreacije odavno podložno tzv. umjetnomu interferiranju u genomsku strukturu bića u nastajanju, još od prvih uspješnih pokušaja medicinski pomognute oplodnje, manipuliranja matičnim stanicama, biotehnološkoga inženjeringa koji otvora brojne mogućosti genetičke samoregulacije čovjeka i svih živih organizama, ostvarive s pomoću uvida u mapu gena, modificiranjem genetičke informacije, genskom terapijom, genotipskom selekcijom, »terapeutskim« i reproduktivnim kloniranjima, eugenikom i alteriranjem nasljednih svojstava tehnikama komparativne hibridizacije.
Tehnološkim integriranjem s prirodnim svojstvima pomiču se granice čovjekove aspiracije pa se sve više razvija propulzivna cyborg medicina, a s njom i nove mogućnosti usavršavanja naših urođenih nedostataka. Mogu mirne duše konstatirati da se sa svim tim nalazimo pred suvremenim eugeničkim repriznim projektom higijene rase.
U najavama tehnološke reproduktivne medicine očekuje se da bi se tzv. »umjetnim maternicama« poboljšao tijek prenatalnoga praćenja, usavršio embrionalni razvoj, smanjile nasljedne bolesti, na vrijeme se moglo intervenirati zahvatima prenatalne dijagnostike te da dijete ne bi bilo pod stresnim ili depresivnim utjecajem tzv. majčinskoga bluesa. Što će bihevioralni psiholozi na to sve reći, zasad ni oni sami ne mogu predvidjeti. Moram, nažalost, konstatirati i da pojedini znanstvenici često u javnosti istupaju s nedovoljno iskušanim činjenicama, što senzacionalistički mediji jedva čekaju prenijeti. Nije naodmet prisjetiti se da je još 2000. tvrtka »Clonaid« lansirala vijest da je rođena klonirana beba Eva, što je kasnije opovrgnuto. Međutim, s biopravnoga gledišta smatram potrebnim istaknuti da je predsjedničko Vijeće za bioetiku još 2002., pozivajući se na embrije stvorene prijenosom nuklearnih stanica, utvrdilo da bi takvo istraživačko stvaranje embrija »bilo prelazak velike moralne granice«.
Dok živimo, često se ne pitamo o smrti. Iako se ponašamo kao da ćemo živjeti vječno, vrijeme je prolazno i svaki čas može biti posljednji. Tek kada se suočimo s gubitcima bližnjih ili s neizlječivom bolešću, počnemo na prolaznost i neponovljivost života gledati drugim očima jer smrt nekoga koga smo voljeli donosi značajne promjene u životu ožalošćenih. Budući da živimo u hedonističkom svijetu u kojem dominira »zdravizam«, upotrebljavaju se sve sile medicinskoga znanja kako bi se što više, što bolje i što duže pomaknule granice života. Unatoč suvremenim biomedicinskim naporima, ljudski život ima intrinzične granice. Stoga nam preostaje pokušaj traženja uvjerljiva odgovora u zrelu duhovnom prihvaćanju. S vjerničkoga gledišta smrt ovozemaljskoga života može nam otvoriti pristup novomu životu. To nije pesimistična konačnost, nego trajna sadašnjost.
U pokušaju nadilaženja te situacije treba više raditi na promociji palijativne skrbi. Prema Strateškim zdravstvenim dokumentima, razvidno je da nam nedostaje zbrinjavanje terminalnih i kroničnih bolesnika, nedovoljan je broj hospicija te je nedostatna socijalna, ali nažalost i Crkvena osviještenost o poslanju »rubnima i marginaliziranima«, koji trebaju biti u primarnom fokusu evangelizacijskoga poslanja. Za palijativnom skrblju vapi sve više neizlječivih bolesnika na rubu životne egzistencije. To bismo trebali prepoznati kao pastoralnu priliku medicinsko-crkvenoga obogaćenja posljednje faze ljudskoga života i dostojanstvenoga umiranja.
